Tečaj nije uspio – treba ga ponoviti!

Nakon uspješno završene planinarske škole, naše mlade snage iz društva su nas ponovo okupile organiziravši tečaj penjanja na umjetnoj stijeni iliti indoor climbing.
Na završnom ispitu u planinarskoj školi Ivica Picig i Marijo Ferenčak su nas upoznali sa slobodnim penjanjem. Pošto je vrijeme bilo ograničeno, a dosta nas je pokazalo interes za bolje upoznavanje sa slobodnim penjanjem, dogovorili smo kako će dečki organizirati tečaj penjanja.

Taman su se slegli dojmovi sa završene škole, diplome smo objesili na zid kad eto na forumu objave o tečaju.
Tečaj se održavao u Zagrebu. Trajao je dva dana s noćenjem na Sljemenu. Oko 10 sati smo se našli u dvorani na Trešnjevci, popunili prijave i krenuli znatiželjno u osvajanje visina.
Moram priznati da sam prije tečaja bila vrlo skeptična.

Naime, ne mogu reći da sam u nekoj opasnoj kondiciji, a za penjanje ipak treba snage. Ivica me utješio rekavši da će mi više kondicije trebati za uspon na Sljeme (što se na kraju ispostavilo istinitim).
Stijena se sastojala od različite težine smjerova, a svaki smjer ima određenu boju. Grifovi po kojima se penje tako su po težini različito udubljeni ili izbočeni iz stijene.

Za početak smo penjali po različitim grifovima, bitno je bilo da se stigne do vrha. I mogu Vam reć da je zaista lud i nezaboravan osjećaj dotaknuti zadnji grif i vidjeti da si uspio.
Nakon pauze za ručak slijedio je drugi dio – «zihranje». Naime, kad penjete uvijek vas dolje osigurava netko, ukoliko padnete da ostanete visiti na užetu. Ujutro su to radili naši instruktori – Hrvoje, Željka, Marijo i Ivica. Sada je došlo vrijeme da nauče nas. Neću nikad zaboraviti filing kada se Nives spustila dolje, a ja sam je «zihrala» po prvi puta. Ruke su mi se tresle, lakše je penjati nego imati nečiji život u rukama komentirale smo. Nakon što smo se svi «ufurali» u «zihranje» više nam nije izgledalo tako opasno.

Popodne smo krenuli na Sljeme, ubrzo nas je uhvatio mrak i mogu vam reći da je put gore bio prava zimska pustolovina. Prvo mrak, zatim blato, led, snijeg…naš vodič Ivica nas je kao pravi vodič bodrio svako malo – još malo, još malo. Kada je ispred doma rekao «još malo» više mu nitko nije vjerovao. U domu smo uz grah s kobasicama (naravno) odslušali predavanje o penjanju i pogledali vrlo zanimljiv film. Tko voli komedije svakako ga preporučam, samo se obratite Ivici!

U nedjelju smo u dvorani postali hrabriji (na što je sigurno utjecao grah i Velebitsko) te krenuli penjat smjerove po boji. Znači penjete do vrha ali sada stajete samo na grifove boje koju izaberete. Ponovo ludo iskustvo i ponos kada dođete do kraja.
Nekolicina nas se okušala i u samostalnom postavljanju smjera – bilo je puno napornije i zahtjevnije ali time je i adrenalin bio veći.

Na kraju smo održali i takmičenje tečajaca.
Prvi dio se sastojao u penjanju određenog smjera do vrha, a drugi je bio brzinski – penjanje određenim smjerom do vrha, s time da se sada mjerila brzina. Čestitam Robertu kao pobjedniku za što je osvojio i prikladnu nagradu. Nagrade su osvojili i drugo i treće plasirani tečajci.
Naši instruktori – Hrvoje Miško, Željka Sokol i Marijo Ferenčak pobrinuli su se da svi ostanemo živi i bez ozljeda. Posebno hvala i organizatoru tečaja – Ivici Picigu.

Zašto tečaj nije uspio?
Teško je riječima opisat filing, zezanciju i dobru atmosferu ta dva dana. Stoga, ukoliko ih moj naslov potakne da ponovimo sve ovo još jednom – vrijedi malo i «provocirati».