Pužev(sk)im korakom

“Jedna od sloboda koje donosi demokracija je i sloboda govoriti gluposti.” (N.A.)

Prije nekih petnaestak godina, vraćajući se iz Zagreba, u vlaku sam svjedočio nesvakidašnjem sukobu. Razulareni, prosti križevački srednjoškolci, koji su išli u zagrebačke srednje škole, zauzeli su šest mjesta u kupeu, a u zadnja dva uvukli smo se stariji, tada nepoznati mi, gospodin u sivom klasičnom odijelu i dekadentnoj kravati i ja. Pomislio sam da je svećenik, ili barem jedan od onih koji nam zvone na vrata, nude brošure i otkriće vjere. Dečki su, kao da su u kupeu sami, “vrtili svoj film”. Uz smijeh i galamu prepričavali su dogodovštine iz škole i ulice. Listao sam novine, a gospodin je promatrao to glasno društvo i bio vidno nervozan. Stekao sam dojam da samo traži povod i način da se “uključi” u kavgu. Nimalo se ne obazirući na nas dvojicu, mladići su se u jednom momentu ozbiljnije verbalno zakačili. Pljuštale su psovke; omiljeni, meki, lijepi križevački “bok mater” frcao je na sve strane.

U jednom trenu stari gospodin se komesarski odlučno ustao i bijesno unio u lice najglasnijem:
– “Ako još jednom netko od vas samo spomene Boga, imat će posla sa mnom, nećete vi psovati moga Boga!”
Kolovođa je “apostola” hladno, bez imalo uzrujavanja, odgurnuo od sebe i upitao:
– “A, od kada je Bog vaš, da li je to isti onaj u kojega ja vjerujem ili vi imate svoga? Ako je samo vaš uzmite ga za ruku i idite s njime na hodnik. Nas ostavite na miru da se našem Bogu molimo ili da ga psujemo. Sve na naš konto!”
Sjetio sam se te zgode ovih dana u jednom drugom kontekstu i podsjetio se kako se ljudi teško mijenjaju, a još teže prihvaćaju svoju smrtnost, beznačajnost u svemiru, ali i obuzdavaju sujetu i sebičnost.

U vrijeme općeg, društvenog i osobnog siromaštva i krajnje socijalne nesigurnosti većine, pokušavam ukazati na galopirajućem misticizmu kao našoj svakodnevnici, posebno na vjerskom fanatizmu kao “održivoj” strategiji razvoja grada. U našem gradu i dalje se umjesto o gospodarstvu priča se o starim i uporno fabriciraju novi sveci. Umjesto obrazovnih organiziraju se nadri seminari. U kružocima se uporno siluju činjenice. Umjesto o budućnosti, pojedinci i skupine neprestano nas vraćaju u prošlost, i dobivaju i troše novce iz gradskog proračuna. Dugo već govorim i pišem o zabludama, pogreškama, nepravdama, kriminalu, korupciji, nepotizmu, kukavičluku, i šutnji kao načinu života većine. Ipak, jedna “okružnica”, koju potpisuje sveprisutni profesor (to je onaj gospodin iz vlaka, s početka priče), nešto je najbedastije što sam u zadnje vrijeme dobio u ruke i pročitao.

Srce mi se steglo od njegove “posesivnosti”, kako ideje same (o kojoj ću progovoriti malo kasnije) tako i dojma da je on, profesor, ovoga trena iz svojeg zadnjeg džepa izvadio Potočec, Križevce, Hrvatsku, da je organizirao seobe naroda, vodio bune i ratove, dizao revolucije, formirao planetu i konačno – ustoličio samoga Boga. I samo svojom dobrotom daje nam tu svoju čarobnu ezoteriju da je i mi, manje nadahnuti, malo omirišemo, a onda sve ljubomorno opet vraća u svoj džep.

Začuđujuće svojatanje iritira svojim neodmjerenošću, posebno tekstualnom formulacijom koju profesor potpisuje. U 18 redaka pisma koje imam pred sobom 16 puta nalazim: “ja, mene, meni, moje, moji…”. Svi Pape u povijesti u svojim opsežnim “enciklikama” sebe spominju manje od našeg profesora u jednom pismu. Pišući svaki dan institucijama, udrugama, pojedincima, nudeći im svoje projekte, u svakoj rečenici najprije ističe sebe. Kolosalan prijedlog iz okružnice profesor imenuje ni manje ni više nego, citiram, “svojom životnom obavezom i ljudskim dugom…”. Kome se to profesor obvezao, kod koga zadužio, prema kome ima obavezu i kome dugove vraća? I zašto bismo svi mi bili njegovi jamci.

Dakle, u pismu otposlanom koliko znam na stotine adresa, vremešni, dobro situirani dokoni starac nudi  (ili točnije, traži) dva projekta: Prvi, da se na vatrogasni dom u Malom Potočecu postavi spomen obilježje, citat, “kao simbol poštovanja osobnosti mladih koji su stvarali povijest naroda kojem pripadamo!”
Zašto bi to bio derutni vatrogasni dom u  Malom Potočecu. Što Potočec predstavlja na povijesnoj karti Hrvatske. I zašto ne Bukovje, koje ima planetarno poznati vatrogasni dom u kojem jednom, samo nesretnim spletom okolnosti, nije svirao legendarni “Blue Max”. Ili je Potočec znamenit jer je u njemu rođen naš mistik i u vatrogasnom domu učio plesati tango.

Druga ideja, da se na gradskom trgu postavi obelisk (?!) kao spomen obilježje, citat, “svehrvatskoj mladosti svih pokoljenja od dolaska Hrvata na ove prostore do danas”, graniči s ludošću koja iziskuje patološko promatranje institucija Ministarstva zdravstva. Spomenici hrvatskoj mladosti trebaju se postaviti u Vukovaru, Osijeku, Tenji, Škabrnji, Dubrovniku, Zadru… na prvoj crti fronte, gdje još i danas leže njihove kosti i zemlju napaja njihova krv. Koliko znam, ništa povijesno bitno nije se dešavalo na križevačkim trgovima. Ono malo što jest, zatrto je lani, a profesor se tada nije oglasio, još manje suprotstavio.

Mladost je, naravno, najproduktivniji i najkreativniji dio ljudskog vijeka. Mladi ljube i ubijaju, ruše i grade, u Hrvatskoj, Mongoliji, Somaliji , Delti Amazone, na Aljaski, čak i u Srbiji. I samo po sebi to zaslužuje posebno obilježje koliko i sjedenje na kahlici, jer je i djetinjstvo nerazdvojni dio našeg života i kreativno kao i starost. Misli li profesor da je lako sjediti na tuti, a ne znati zašto?

Ovi prijedlozi posljedica su nedostatka mjere te obilje, meni osobno, patetičnog neukusa autora pisma kojeg se trebamo kloniti, u ime razuma. Bojim se da je profesoru dosadno, a da svi oni kojima svakodnevno kuca na vrata (ne uvijek) i nudi svoje “povijesno pedagoške” ideje i traži (naređuje) realizaciju, moraju imati tri čiste (osim onih pojedinaca koji duguju njemu, a i te znamo…) i reći mu da je gradu dosta njegovog moraliziranja, prosvjetiteljstva, pa i agresivnosti.

Profesore, svi se moramo miriti s činjenicom da o našem doprinosu zajednici i općem dobru, sud moramo prepustiti drugima. Oni to učine najčešće onda kad smo mi otputovali. Oni sujetni, koji sami sebi podižu spomenik, kod puka uvijek izazivaju kontra efekt. Nerijetko to izgleda baš kao sjediti na tuti, a piškiti vani. Inače, i ono mizerno što smo možda učinili, ili mislimo da jesmo, za zajednicu postaje teret. Ako je tako, a tako je, dajte svoje projekte financirajte sami pa obeliske i piramide gradite u svojem dvorištu. Koliko čujem, okućnica vam je i tako poprilično zapuštena.

Povijest, domovina, grad, sadašnjost, budućnost i Bog su univerzalni, ničiji, svačiji i naši. Prestanite nas učiti kako da sve to poštujemo i volimo. I, na kraju, profesore, za razliku od vas, ja se zdušno zalažem za podizanje spomenika ljudskoj pameti. Imate li ideju, ja ću vam pomoći u sakupljanju milodara.