Luka Belani je svjetska klasa indie-rock kantautorstva

ZAGREB – Kad se čovjek zapita koje je kantautore hrvatska glazbena scena iznjedrila nakon Arsena, dođe mu neugodno koliko je taj popis kratak i u raskoraku sa svjetskim kantautorskim strujanjima posljednjih dvadesetak godina.
Čovjeku je još neugodnije kad se prisjeti kakve se sve nebulozne likove na hrvatskoj estradi naziva kantautorima, a jedino što nam popravlja prosjek nekoliko je uvjerljivih rock i rap tekstopisaca.
Stoga stasanje zagrebačkog studenta iz Križevaca Luke Belanija u zrelog autora, naznačen solidnim debijem “B Side Of My Mind”, a sada potvrđen još uvjerljivijim albumom “Changin’ Chapters”, napokon može razveseliti onu hrvatsku publiku koja žudi za istinskim kantautorima.

Nažalost, izvjesno je da Luka u Hrvatskoj neće doprijeti do svih onih do kojih bi dopro da pjeva na hrvatskom jer ovdašnja publika slabo prihvaća domaće izvođače na engleskom, čak i ako dominantno sluša američku i britansku glazbu.
Luka Belani je na svom izvrsnom drugom albumu iznjedrio nekoliko pjesama kojih se ne bi posramili ni Jakob Dylan i John Mayer te Amos Lee i Josh Rouse, pri čemu nisam siguran da su spomenuti na svojim recentnim albumima uboli pjesmu poput Lukinog singla “Drifter”.

Nadalje, “Scars” zvuči kao da je Luka sin Neila Younga i bijeli rođak Jimija Hendrixa, naslovna “Changin’ Chapters” kao da su mu gitare navratili odsvirati John Frusciante i J. Mascis, a “Bring Me Your Love” blisko solističkim radovima Eddieja Veddera.Luka osvaja i sugestivnim glasom i gitarističkim finesama, suvremen je i može se nositi s jakom inozemnom konkurencijom, a kuži i da danas – malo šale nije naodmet – najbolji svjetski kantautori često nose brade.

Luka Belani možda je najkompletnija osoba domaće i regionalne (rock) glazbe, no kako nije prorok u selu zvanom Hrvatska doima se poput male domaće izvozničke tvrtke u raljama velikih uvoznika.
Ovdje je nitko ne treba i opstruirana je u svemu, a u svijet joj je otežano izaći. Ostavimo li ekonomiju po strani, Luka Belani, bez obzira na čemernu hrvatsku perspektivu, svjetska je kantautorska klasa, zahvaljujući vlastitim vrlinama i činjenici što je odmaknut od loše hrvatske kantautorske teorije i prakse.

Možda će ostati nepoznat masama, ali ovako inteligentnom i suptilnom kantautoru koji želi biti još vještiji u igri riječima kao u prekrasnoj “Words Vs. Man” te neopterećen uspjehom i financijama kao u poluakustičnoj “In My Mind” treba poželjeti svako dobro. (JL)