Luka Belani – najzanimljivije novo ime na sceni: ‘Izgleda bolje od Strokesa, a pjeva kao Neil Young’

ZAGREB – Da živimo u Americi, čijim je kantautorima Johnu Mayeru i Jakobu Dylanu srodan autorski, ali i fizički, rekli bismo da je Luka Belani “real deal”. Njegove melodične indie-rock pjesme, kako sam kaže, o “suočavanju sa životom i potrazi za ljubavlju i samim sobom” zrele su, osobne, lijepo uglazbljene i pune autorskih, vokalnih i gitarističkih finesa kakvih se ne bi posramili ni Neil Young, John Frusciante ili Eddie Vedder.
Nisam siguran hoćemo li ove godine čuti iz Hrvatske išta bolje od “Changin’ Chapters” Luke Belanija ili “Hit Me” Overflowa.

Što oči govore

Kad je Luka ušao u kafić, kibicirao sam poglede studentica s obližnjeg fakulteta. Samo su nedostajali uzdasi čežnje, ali i oči govore mnogo. Naime, Luka u ispranoj majici, trapericama i uskoj kožnoj jakni, s kratkom bradom i rejbankama izgleda poput suvremene rock zvijezde iz New Yorka, bolje od bilo kojeg člana Strokesa. I pjesme su mu daleko bolje od onih s posljednjeg albuma Strokesa, a možda i od posljednjih djela kolega mu Johna Mayera i Jakoba Dylana .

Da smo u Americi, Luku bi možda zvali “next big thing”, dok u Hrvatskoj nije dobio čak ni Porina za debitanta godine, nakon krasnog prvijenca “B-Side Of My Mind”. Je li Luka Belani pravi čovjek na krivom mjestu u krivo vrijeme?
“Nisam od onih koji smatraju da su rođeni na krivom mjestu i u krivo vrijeme te ne volim izgovore tipa ‘da sam rođen negdje drugdje bilo bi mi bolje’. Ima ovo vrijeme i mjesto puno mana, ali i prednosti. Možeš se u miru razviti u glazbi i realno sagledati stvari. Čak i ako je to neko proklestvo, kasnije može biti prednost”, kaže Luka.
Naravno, pitanje hoće li šira publika prepoznati talent Luke Belanija ostaje visjeti u zraku jer Luka Belani pjeva na engleskom, a ovdje se to još smatra čudnim iako jezik rock i pop glazbe jest engleski otkako je svijet upoznao Elvisa, Beatlese, Stonese i Dylana.

“U srednjoj školi sam imao bend koji je pjevao na hrvatskom. Kada sam došao na fakultet u Zagreb, počeo sam pjevati na engleskom. Svirao sam na klaviru dosta soul klasika, recimo Marvina Gayea, pa sam tako počeo i neke svoje ideje realizirati na engleskom. Tako mi je došlo i nisam želio to odbijati od sebe”, pojašnjava Luka .
“Do šire publike vjerojatno ne bih došao čak i da pjevam na hrvatskom jer moj stil u odnosu na ono što se masovno sluša prilično odudara”.

Klasično obrazovanje

Usput, njegov engleski doista je na razini uglednih američkih kantautora, a Luka je i klasično obrazovan glazbenik. Majka mu je učiteljica klavira, s pet godina je počeo svirati klavir, no električna gitara prevladala je u tinejdžerskim godinama.
“Svirao sam klasiku niz godina, ali o tome danas nemam neku svijest, osim što mi harmonije dolaze same po sebi. No, teško bi netko zaključio da sam klasično obrazovani glazbenik, a i više volim gitaru od klavira.

Glavni uzor mi je bio Neil Young. Kad sam vidio njegovu live izvedbu ‘Heart of Gold’, to me pomelo. Bio sam dosta izoliran u Križevcima pa sam, kad god bih išao na ispite iz klavira u Zagreb, umjesto klope kupovao albume Neila Younga i dosta ga proučavao. RHCP su mi bili bomba kad sam završavao osnovnu školu, danas Bon Iver i TV On The Radio.
John Mayer mi je bio izvrstan i s njim osjećam srodnost, kao i Jakob Dylan kojeg jako volim. Kad sam prvi put čuo Jakoba Dylana, nije me impresionirao, ali mi je jedan frend rekao da smo dosta slični pa sam ga počeo više slušati i zakačio za njega. Wilco sam pokupio kroz Neila Younga, ali dosta slušam nasumičnih pjesama raznih izvođača pa sam ponekad i površan. Ta površnost tipična je za moju generaciju, ali ipak kupujem i stare LP ploče pa imam i jedno i drugo iskustvo”.

Njemačka turneja

Ipak, Lukina mama – inače rodom iz Dubrovnika, otac je iz okoline Križevaca, a obiteljsko prezime navodno potječe sa Sicilije – nema zašto biti razočarana. Luka je sjajan kantautor i vrsni gitarist, no koga će to u ovoj “dolini suza” zanimati drugo je pitanje. Srećom, Luka voli putovati i nastupati gdje god može.
“Imao sam 2008. godine kraću turneju po londonskim klubovima, a nedavno sam imao desetodnevnu turneju po njemačkim klubovima. Za uspjeh je vani bitan menadžement, čak i u manje komercijalnim stilovima glazbe, a najbitnije su svirke i turneje. Na jesen bih s bendom trebao ići na malo dužu njemačku turneju koju nam organizira jedna mala diskografska kuća (Tonetoaster Records) do koje sam slučajno došao preko prijateljice iz srednje škole i spojio se s njima preko Facebooka.

Prošle godine sam što s bendom, što solo po klubovima, barovima, ulicama i radijskim postajama imao 70-ak svirki tako da nije loše, bez obzira na engleski.
To jesu manji prostori, kafići, ali gotovo uvijek nas zovu da nastupimo ponovo. Grassroots metoda osvajanja publike”, sa žarom u očima i blistavim osmijehom na licu pojašnjava svoj pristup glazbi pametan, elokventan, pristojan i jednostavan 25-godišnji kantautor koji je novi album financirao sam i uz pomoć sponzora.

Drugi prostori

Studirao je povijest i antropologiju, ima svoju marketinšku firmu i neki prihodi mu kapaju i mimo glazbe, ali se nada kako bi za koju godinu mogao živjeti samo od glazbe. Ako ne ovdje, možda u kombinaciji s nastupima u inozemstvu. Sve je više onih koji u Hrvatskoj tako razmišljaju, a neki to počinju i ostvarivati.
A i što se mi čudimo? Pa, još su u 50-ima i 60-ima Ivo Robić , Drago Diklić i Jimmy Stanić odlazili van pjevati na njemačkom ili engleskom i snimati za njemačke diskografske kuće.
Danas je tako nešto možda i više ekonomska nužnost nego tada. Posebice ovakvim kantautorima kakav je Luka Belani čija kvaliteta i osobnost nisu kompatibilni s ovim, ali jesu s nekim drugim prostorima.

Potražite kantautore u zagrebačkoj Sobi

Luku Belanija prvi sam put spomenuo u proljeće 2009. godine u sklopu teksta o novoj generaciji hrvatskih kantautora i kantautorica. Tada sam apostrofirao Ninu Romić kao osobu koja najbolje predstavlja tu neformalnu scenu. Ove godine takvo bi lice mogao biti Luka Belani.

“Nisam se osjećao dijelom te kantautorske scene, ali u posljednje vrijeme sam se povezao s Adamom a.k.a. Bebe na Volé koji posljednjih nekoliko mjeseci radi ponedjeljkom svirke pod nazivom ‘Sobarica’ u klubu Soba koje me dosta podsjećaju na klupske kantautorske nastupe po Njemačkoj gdje ljudi doista dođu slušati glazbu.

I s Ninom Romić sam surađivao u ‘Škrabici’, a dečke iz Olovnog plesa sad već smatram starim frendovima. Recimo, s Marshmallowom se smatram dosta srodnim po stilu, ali teško da bih se mogao sjetiti nekih drugih popularnijih hrvatskih izvođača s kojima se osjećam srodnim. (JL)