Kako je prošlo planinarenje Srednjim Velebitom?

“Velebite, care naših gora,
Ti si Olimp, ali grčki n’jesi,
Jer u tebi ne stanuju b’jesi…”
(Danilo Medić)

Prateći naše stranice možete uočiti koliko je naše društvo aktivno. Osim čestih izleta, neki naši članovi upravo završavaju tečaj za društvene vodiče. Naš Božo se odmah, kao pravi učenik, primio prakse te organizirao izlet na Srednji Velebit. Ima nešto posebno u toj planini. Ne znam je li to zbog svojih 145 km dužine, različitosti krajolika, neizbježne bure ili zanimljivih (što stasom, što karakterom) domara, ali Velebit nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Naravno da nisam željela propustiti taj izlet. Palo je par telefonskih poziva čisto da znam koliko hrkača ide, je li jedna pljoska domaće rakije dovoljna, moram li misliti na sve ili se mogu opustiti jer naša mama (pozdrav Nevenki) ima sve od igle do lokomotive. Standard kretanje iz Križevaca i kupimo ekipu u Zagrebu kod Plodina. U Zagrebu sam zaključila da nas je više vani nego unutra i da ovim Zagrepčanima treba smisliti neku spačku (ali, pssssst) čisto da znaju da smo mi Križevčani još uvijek glavni!

Iz Baških Oštarija krećemo prema Ravnom Dabru i planinarskom domu. Kakvo je bilo vrijeme? Prvo što sam izvadila iz torbe prije uspona bila je krema za sunčanje. Dakle, jasno Vam je – predivno. Nakon kojih tri sata penjanja i spuštanja stigli smo do doma gdje nas je čekao domar Mile Prpić.
“Zašto Ravni Dabar?” pitam ja njega gledajući majicu s natpisom “BOLJE LIČAN NEGO DVOLIČAN”. “Jer je najravniji od svih dabrova!” I ja isto pitam gluposti. Definitivno se nisam pripremila. Zašto dabrovi? Koliko ih ima?

Naš prijatelj google kaže da je riječ o nizu krških depresija – uvala i dolaca, od kojih tri nose ime Dabar (Crni Dabar, Ravni Dabar i Došen – Dabar), a tri dulibe (Došen duliba,Babić duliba i Crna duliba). Nadmorska im je visina 650-900m. Između njih, odnosno njihovim rubom, poredani su najljepši kukovi srednjeg Velebita s visinama od 900-1300 m.:Bačić-kuk, Čelina, Kukaline, Kiza, Alaginac i dr.

Nakon ručka u domu podijelili smo se u dvije skupine – jedna je išla na vrh Visibabu (1160 m), uživala u prekrasnom pogledu na more, prošla dijelom Premužićeve staze i vratila se u dom. Nekolicina nas je odlučila osvojiti Bačić kuk (1304m). Istina je da slika govori više od tisuću riječi stoga neću puno o Bačić kuku.
U dom smo se spustili po mraku i navalili na lički specijalitet – kalju. Ostatak večeri proveli smo uz logorsku vatru gdje nas je Lujo uveseljavao pjesmom. Zaključili smo da nas je najmanje iz Križevaca, ali da svi imaju poveznicu s nekim od Križevčana. Sve ćemo mi vas udati u Križevce, samo vi to još ne znate!

U nedjelju smo se popeli do Premužićeve staze i ponovno uživali u pogledu na more i otoke.
Nakon par sati lagodnog hoda Premužićevom, dolazimo do proplanka odakle kreće uspon na Kizu (1278m). Uz Veliki Sadikovac i Ljubicko Brdo, Kiza spada u skupinu Oštarijskih brda. Pogled odozdo najavljuje muke. Daleko i strmo, mota mi se u glavi. Bit će ovo zanimljiv uspon.
I bio je.Uz sve manje vegetacije i sve više masivnih sivih stijena, sve smo ponosniji što smo bliže vrhu. Podno samog vrha upozorenje o strmini i opasnosti prilikom uspona stoga se na sam vrh odlučuju samo najhrabriji.

S Kize smo se spustili drugom stranom uživajući u laganom povjetarcu i ljepoti prirode. Kod Velebnog nas je čekala nekolicina njih koji su preskočili uspon na Kizu. Bila bi sramota otići s Velebita, a da se ne popije Velebitsko, zar ne? Nakon Velebita i Velebitskog prestajemo gledati u visine i krećemo u suprotnom smjeru.
2,5 km od Perušića nalazi se pećinski park Grabovača. Na području parka nalazi se 6 špilja i jedna jama. Dobili smo vodiča, kacige na glavu i krenuli put špilje Samograd.
Špilja svojim velebnim svodovima, mostovima i balkonima ostavlja bez daha. Prisjetili smo se kako nastaju stalaktiti i stalagmiti te koliko je priroda zanimljiva i moćna. Neprestano nas iznenađuje svojim kreacijama.

Što reći na kraju? Ljudi s Velebita odlaze. Ono što je danas osamljeni planinarski dom, nekad je bila škola u selu. Sada tamo, osim domara, nema nikoga. Možda je Velebit i zaslužio da ga pustimo na miru i dođemo samo ponekad u posjetu, ne narušavajući previše njegov sklad. Ne znam je li Božo službeno položio vodički ispit, no kod nas 50 sigurno jest.