Spelancija koja nije po štatutima

Od Križevačkog velikog spravišča ostala je samo bljedunjava slika iz prošlosti, još od prvih dana pod starom lipom u Gornjem gradu do povijesne pozornice pred crkvom Sv. Križa gdje su prije više od pet stoljeća i održavana pučka okupljanja iliti “spravišta” odnosno “spravišča”. Osuvremenjena verzija pučkih spelancija iznjedrila je legendu o pomirbi križevačkih purgera i kalničkih seljaka plemenitaša iliti šljivara, kako ih je okrstio August Šenoa.

U stvarnosti takav događaj i nije postojao jer nisu se mirili purgeri i šljivari, nego purgeri iz Donjeg Križevca i oni iz Gornjeg Križevca, dvaju gradova blizanaca iliti dvojčeka. Jedan, onaj Gornji, dobio je povlastice slobodne kraljevske varoši 24. travnja 1252. od bana Stjepana po ovlasti kralja Bele IV. Donji Križevac dobiva povlastice 1405. godine od zloglasnog kralja Sigismunda Luksemburškog, kao zahvalu jer se njegovi žitelji nisu pobunili kad je kralj 27  veljače 1397. mučki dao ubiti hrvatskoga bana Stjepana Lackovića i njegove drugove. Dva je grada službeno pomirila austrougarska kraljica-carica Marija Terezija 24. veljače 1752.
Da bi se pučka “spravišta” mogla obnašati u redu i miru stari su Križevčani izmislili štatute, a zapravo su preslikali pravila oficijelnih hrvatsko-ugarskih saborovanja održavanih upravo u Križevcima. To su stoloravnatelj i njegovi pomoćnici, ašešori, oberfiškuš i fiškuši, popevač, govorač, vunbacitel. Već izbor dužnosnika ukazuje koje je vrijednosti preštimavalo, cijenilo, veselo društvo – lijepo govorenje, posebno u izricanju zdravica – Domovini, ljepšem spolu (pajdašicama) i veselom društvu odnosno Pajdašiji. Red za stolom održava stoloravnatelj uz pomoć oberfiškuša, (ne) dopuštajući pritom riječ nikome ako to ne zatraži riječima – pijem štemplin i prosim za reč!

 Svaki neposluh se kažnjava, štrofuje (od njemačkog glagola strafen – kazniti), ali ne strogim i bolnim kaznama kao na oficijelnim saborima, nego slaveći radost življenja ispijanjem kupice vina, čistoga ili pomiješanog s  vodom, dok je najteža kazna ispiti kupicu mlake vode i još gora presuda neposlušnome da ga se sa zajedničkoga stola preseli i izolira. Kazna nad kaznama je dakako fizičko izbacivanje iz društva svakoga gdo bi ga štel zbantuvati, narušiti, a pritom posla ima vunbacitel kao policajac. Veselo društvo čine stalni članovi pajdaši i pajdašice, te pridošlice koji za tu prigodu moraju ispiti vrč dobrodošlice odnosno bilikum (od njemačke riječi  wilkommen). Bilikum je svaki vrč, a ne samo trovrč spojnih posuda, pa ga je posve pogrešno zvati – trilikum. Križevčani su sačuvali svoje regule, štatute jer su se po njima zabavljali i u veselim zatvorenim društvima o blagdanima, značajnim događajima (rođenja, krstitke, svatovi, Martinja…), što je domaćin bilježio u kućnu knjigu, obiteljsku kroniku ili dnevnik zvan Hižni protokol.
Zašto sve to spominjem? Zato da bih one koji ne znaju (ili ne žele znati) podsjetio na stvarne društvene vrijednosti štatuta, kao prvih pisanih, tiskanih pravila ponašanja u veselim hrvatskim društvima, iako ih neki svrstavaju u navodne njemačke regule. Kroz spelanciju, kulturu ponašanja, zdravice, pjesmu, štrofove promiče se pučka tradicija. Ona je obnovljena u javnoj priredbi Križevačko veliko spravišče, a da bude zanimljivija i intrigantnija upletena je legenda pomirbe purgera i šljivara kroz scenarij poznatog ludbreškog pisca Mladena Kerstnera, autora popularnih i uvijek aktualnih TV serija, poglavito Gruntovčana.

Na svoj način priredbe je vodio kao redatelj i glumac Dragutin Bahun, oživjevši grabancijaša Petricu Kerempuha koji se u spelanciji javlja kao glas naroda, pikajući svojim dosjetkama i satirom, ali u okviru glavne priče. Tijekom godina kroz spravišče i spelanciju izredali su se kao gosti popularni glumci, no priča nije “modernizirana” do neprepoznatljivosti samo zato da bi se podilazilo publici niskim vicevima, seksističkim i vulgarnim izrazima. Publika je to znala prepoznati, a oni koji su godinama stajali pred pozornicom čak su unaprijed znali pojedine dijaloge, kao onaj između varoškog suca Slavka Baloga i kalničkog kaštelana Nikole Novosela-Miška:  “A ti nisi nikaj rekel, na ono kaj sam ja rekel, da ti nisi nikaj rekel!”
Publika se najviše smijala pučkom humoru sa špranjom, na vlastiti račun. Sve dok nekome nije palo napamet da tradicionalnu priredbu s povijesnom osnovom treba “aktualizirati”. Rečeno – učinjeno. I dvije godine zaredom najstariju turističku priredbu kljaštrio je nekad poznati redatelj, autor mjuzikla, dovodeći za dobar honorar inače vrsne pjevače, koji su na spelanciji pjevali popularne arije iz “Jalte, Jalte”. Kad je i gradskoj vlasti (prekasno) postalo jasno da bi se spravišče moglo potpuno unakaziti odlučili su vratiti ga korijenima, pozvavši u pomoć jednoga glumca kao redatelja i “koscenarista” koji se oslonio na provjerene domaće glumačke snage. Nakon onoga što se vidjelo na modernoj pozornici na Strossu, izgleda da redatelj ipak nije prepoznao prave vrijednosti štatuta i spelancije, uplićući u dijaloge viceve na račun Haškoga suda i Europske unije, iako je stoloravnatelj najavio da se neće spominjati politika. Publika se smijala na doskočicu “Prije bu na vodi plivala balta nego na autocesti bude asfalta!”
Komu i zašto treba komentar jednog glumca “ne bum odgovaral na pitanja kak’ kod onog Bosanca kaj stalno menja naočale”? Čemu u spelanciju miješati ratne invalide i PTSP-ovce (Poslije Tatara Svi Pijani)? Tilčika je ostala trudna jer se zaigrala na Uncutarijama za Prvi maj na Kalniku? Možda je duhovito reći – “da bumo plaćali na budućem autobahnu” i ono kaj se nije radilo. Koliko čujem bilo je u “novom” scenariju i prostačkih izraza, aluzija, neprimjerenih prispodoba i prizemnog humora, koji je ipak izbačen iz igre na traženje samih glumaca, dok sam redatelj nije imao ništa protiv. Uz smušenu radnju bez dramskog zapleta, uz dijaloge “deda šumom, baba drumom”, u “cušpajz spelanciji” i uz neispravne mikrofone, unatoč trudu glumaca (posebno glazbenika), publika nije stigla pratiti o čemu je uopće riječ. Štogod tko rekao, to nisu štatuti, niti je to spelancija koja zaslužuje drugačiji pristup i drugi ambijent, ponajprije onaj povijesni kod crkve Sv. Križa. Gradonačelnik je kao predsjednik TZ najavio da bi trebalo osnovati posebnu udrugu koja bi promicala tradicijske vrijednosti štatuta i vježbala glumce amatere, i ne samo njih, no to je ponajprije zadaća Turističke zajednice, a postoje i udruge koje to imaju u svojim programima, ali ih zaboravljaju ili ih ne znaju niti ih žele promicati. Ili ih, pak, promiču na neprimjeren način kao “martinjski biškupi” na Martinje, (zlo)rabeći štatute kao da su recept za opijanje i pijanstvo bez mjere: “Al me ljulja, al me ljulja!”
A upravo štatuti promiču kulturu pijenja, u svakoj prilici, uz poruku “uvijek trijezno i nikad prekomjerno”. No, vladajuća elita u priredbama kao što je spravišče vidi samo priliku za vlastitu predizbornu promidžbu. To je zacijelo i nikad dosad tako dugotrajni i raskošniji vatromet na otvorenju 44. spravišča, koji je mogao biti i kraći i jeftiniji, a isto tako učinkovit.

Ne sumnjam da će ovaj tekst izazvati gorljive komentare i primjedbe organizatora i vlasti, da  to pišem iz ljubomore i zavisti jer više ne sudjelujem u pripremi i izvedbi Spravišča (bio sam notarijuš četrdesetak godina). Nemam se potrebe nikome opravdavati, no scenarij koji sam napisao za jubilarno 40. spravišče i iduće 41. (2007. i 2008. godine), uz pomoć udruge POINT, jedini je prošao kroz filter javnog natječaja i stručnog odabira, bez uplitanja politike. Njime sam pokušao vratiti štatute korijenima i povijesnom ambijentu. Ostajem pri tvrdnji da stvaranju križevačke turističke ponude i promicanju tzv. kulturnog turizma na tradiciji štatuta nikako ne pridonosi njihovo karikiranje i “moderniziranje” Haškim sudom, Europskom unijom, neprimjerenim aluzijama  i prizemnim humorom. Nadam se da se ta “moderna” postava neće ponoviti i dogodine na 45. spravišču, kao i ona po receptima zagrebačke Komedije.