Razgovor s Ivanom Mihalićem: Djetinjstvo u našoj školi prije 50 godina

Ivan Mihalić poznati je križevački slikar i fotograf, a značajna je i njegova književna i izdavačka djelatnost. Autor je likovno-pjesničke zbirke Gorične popevke, dviju knjiga o običajima i osobitostima našega potkalničkoga kraja, a uskoro će tiskati i autobiografsku prozu u kojoj je zabilježio sjećanja na dane djetinjstva provedenoga u našoj školi. Pročitajte što nam je ispričao o svome djetinjstvu te ljubavi prema umjetnosti.

Sjećanja na djetinjstvo

Kako to da ste se odlučili napisati knjigu o svojem djetinjstvu?
Sjećanja i nostalgičnost za tim vremenima. To je nešto u meni, a da bi se probudilo, doprinio je velik broj starih fotografija, pisama i kojekakvih materijala. Obično kad nešto spremam naiđem na neku staru fotografiju i tad se probude sjećanja. A iz sjećanja može nastati priča. I moja je knjižica nastala na temelju sjećanja na događaje zabilježene na fotografijama koje i dan danas čuvam.

Kako biste u par riječi opisali svoje djetinjstvo?
Nije bilo idilično jer ga je obilježilo siromaštvo, nedostatak oca i života u krugu obitelji, kao i manjak odgoja izvan 10 zapovjedi Božjih. Osim toga, majka je bila posesivna, u prevelikoj brizi za mene, a što mi je ustvari zagorčavalo život. Gotovo nitko nije bio meni dobro društvo, da me ne pokvari, a ljubav, čak i prva bila je tabu tema koju nikad nisam ni spomenuo.

Kad smo kod prve ljubavi, o njoj pišete i u svojoj knjizi. Kako se iskazivala ljubav u doba vašega djetinjstva?
Kako sam ja iskazao ljubav, napisao sam u svojoj priči, ali ja nisam tipični primjer dječaka onoga vremena. Bio sam ograničen u svemu, pomalo splašen svega i svačega, ali bilo je radosti, dječjih igara, ljetovanja na moru (s dječjom kolonijom nekoliko puta), a to mi je pomoglo da zaboravim onu lošiju stvarnost. Donekle nisam ni shvaćao da je moglo ili moralo biti drugačije.

Kako su se zabavljala djeca u vrijeme kad nije bilo interneta i mobitela?
I ljeti i zimi bili smo u prirodi. Bavili smo se svime i svačime, od sporta do umjetnost. Ja sam svirao trubu, kasnije i gitaru, igrao šah, bio u mnogo sekcija, ali… Nisam imao struju do 3. razreda gimnazije, dakle ni radio, mati mi nije dala čitati da se ne pokvarim, ali u hladnoći i kod petrolejke (ako je bilo petroleja) čitanje mi baš i nije falilo.

Gdje ste najčešće provodili vrijeme?
Kao dijete sam živio u današnjoj Svetokriškoj i prostor uz Vrtlin mi je bio svakodnevno mjesto za igru. Tamo išli ribe loviti, tamo smo iz vrba radili svirale, tamo smo boravili čak i zimi po snijegu. Ništa nam nije moglo naštetiti, kakva ambrozija! Hodali smo bosi po potoku, bilo je stakla, trnja, i štakori su plivali, i nikad nam nije bilo ništa. Današnju djecu, čini mi se, prezaštićujemo. Mi smo se susreli sa svim mogućim bakterijama, bolestima… i preživjeli.

Kojeg se događaja najživlje sjećate?
Posebno čuvam u sjećanju jednu školsku priredbu u čijoj je organizaciji sudjelovala cijela škola. Radilo se o scenskoj izvedbi teksta Višnje Stahuljak Bjelkica. Bio je to događaj godine za naš grad. U školi su se svi uključili u organizaciju, učitelji, djeca, roditelji, svatko je dao svoj doprinos u dijelu u kojem je mogao. Posebno je za mene to bio važan događaj jer sam igrao glavnu ulogu u tome igrokazu i ostao mi je u lijepom sjećanju.

Mi smo prošli HNOS, sad se govori o Kurikulu… Kako je izgledala nastava u vaše vrijeme?
Alergičan sam na riječ reforma. Danas svijet samo radi reforme, a i u moje vrijeme je bilo isto. Kad sam završio peti razred,  krenuo sam u srednju školu. Tada se dogodila reforma školstva, četverogodišnje školovanje je produženo na osmogodišnje, pa sam tako iz 1. srednje vraćen u 6. razred. Sjećam se i novih metoda učenja u grupama, dobili smo temu, npr. Kina, i onda je svaka grupa istraživala svoj zadatak, kao stanovništvo, gospodarstvo i slično, pa su se rezultati predstavljali pred razredom.

Kao učenik sudjelovali ste u raznim izvannastavnim aktivnostima. U to je vrijeme nastala i novinarska družina. Sjećate li se tih začetaka dječjeg novinarstva u našoj školi?
U početku su postojale literalna i recitatorska sekcija. Vodila ih je profesorica hrvatskoga jezika Božena Puževski, a tamo smo recitirali, glumili i pisali sastavke. Sve dok se jednog dana nije rodila ideja da bi se mogao napraviti časopis. Mada kad se sjetim tog nekadašnjag časopisa i ovog vašeg… to je neusporedivo, tada nismo imali tehničke mogućnosti kakve vi imate danas. Te 1957. godine kad je izašao prvi broj školskoga lista, ja sam išao u 6. razred. Tada je sve počelo, a drago mi je da se tradicija nastavila do danas.

Kako su izgledali ti prvi listovi i kako su nastajali?
Tada su u list ulazili tekstovi iz školskih  zadaća, koji u tom trenutku nisu bili pisani za novine, nego su naknadno izdvojeni kao oni koji bi mogli ući u časopis. Bili su to sastavci na razne teme, o proljeću, ljubavi, domovini… A kako su nastajali? Pogledajte, vaš časopis ima 70 stranica. Mi smo tada radili na šapirografu i ne znam je li sve skupa bilo šest stranica, a radilo se na težak i mukotrpan način. Dječje radove najprije je trebalo prepisati pisaćim strojem na matricu, bila je to folija na kojoj je pisaći stroj ostavio „rupe” u obliku slova. A slike smo radili iglom za pletenje. Najprije bi se na matrici skicirao crtež pa bi se linije greble. Zatim se matrica premazivala bojom, boja bi prošla kroz probušenu matricu i na papiru bi se pojavila slova i crteži.

Koliko je na vas utjecalo to što ste u osnovnoj školi bili u literarnoj i novinarskoj družini, budući da i danas pišete za portal Križevci.info?
Pa ne previše, ja sam u to vrijeme bio više tehnička „faca”. Uglavnom sam crtao, imao sam zadatak da u tehničkom dijelu napravim nešto korisno. Isto je bilo i u gimnaziji, tamo smo nastavili raditi gimnazijski list. I što je bilo najzanimljivije, ja sam polazio prirodoslovno-matematički smjer, a postojao je i društveno-jezični, ali nisu oni izdavali list nego mi. Dakle, i tamo sam bio zadužen za rad sa šarpirografom koji je još uvijek bio u primjeni. Još imam taj prvi broj iz gimnazije, zvao se Život, dala mi ga je profesorica Delić.

---

O fotografiji

Kada su počela vaša fotografska iskustva?
Opet u 6. razredu, kada se osnovala fotografska sekcija, ja sam se prijavio. Nismo imali priručnika niti ikakvih pomagala. To je bilo čisto ono – idemo slikati. Učitelj Stjepan Toth nam je objasnio što je znao i onda smo poslije izašli na dvorište i slikali. Tu sam slikao i svoju prvu ljubav. Kasnije nam je i neki gradski fotograf došao kao pojačanje. Nisam si mogao priuštiti fotoaparat, ali sam mogao koristiti školski. Raspodijelili bismo film od dvanaest snimaka, tako da bi svatko, ako nas je bilo 4, imao pravo na tri snimka.

A kad ste dobili prvi fotoaparat?
Ne znam kako je skupila novac, ali mama mi je kupila fotoaparat Pionir, bio je to ruski aparat s velikim formatom negativa. Vjerojatno je u tome vidjela moguć izvor zarade – kasnije sam s mamom hodao po selima i slikao ljude, i tako bi zaradili.

Danas su digitalni aparati omogućili brzu, jeftinu i laku primjenu. Kako je izgledalo fotografiranje u doba analogije?
Uz fotoaparat trebalo je imati prateću aparaturu. Sjećam se kako smo kod kolege Rajtera u Cubincu u pčelinjaku razvijali slike. Za razviti slike trebao je mrak, ali daske od kojih je bio sagrašen pčelinjak nisu bile skroz zbijene pa je u pčelinjaku bio polumrak. A razvijali smo u velikoj limenki „Unrinog” margarina. S obzirom da je limenka na vrhu bila sva nazubljena od otvarača, dvije trećine filma bilo je izgrebano i neupotrebljivo.

Možete li izdvojiti neke svoje najdraže fotografije? Koju vrstu fotografije najviše volite?
Mislim da su mi najdraže one aranžirane  mrtve prirode. Tu je i cvijeće, snimljeno vani (ali i vlastiti aranžmani). Volim i portrete, snimljene vani, nenajavljeno, ali i neke modne fotografije. I nekoliko križevačkih, noćnih. Na kraju ispada da sve volim!

Nedavno ste imali vrlo zapaženu fotografsku izložbu blaga grkokatoličke katedrale. Kako je ona nastala?
Kad sam na izložbi Križevci okom kamere dobio priliku da izložim po svom izboru, odlučio sam se za katedralu. Bilo je to u želji da pokažem(o) i domaćima i strancima što u Križevcima imamo. Nažalost, bio je to moj promašaj jer se čak ni crkveni krugovi nisu udostojali prisustvovati otvorenju.

Gdje ste sve objavljivali i izlagali fotografije?
Objavljene su mi fotografije u kalendarima i davno i u zadnje vrijeme, u prospektima, časopisima, novinama, na internetu, te na grupnim i samostalnim izložbama (bilo ih je šest).

Pripremili ste opsežnu fotoknjigu o Križevcima. Gdje je zapelo da takva vrijedna knjiga ne dođe do šire publike?
Što se tiče moje knjige, to je tužna. Naime, Kulturno vijeće Grada predložilo je knjigu za dodjelu sredstava, ali nakon toga je zapelo. Rečeno mi je da to nije ono što Gradu treba. I tako stoji u ladici.

O slikarstvu

Kao osnovnoškolac voljeli ste likovnu kulturu. Datira li ljubav prema slikarstvu iz školskih dana?
U osnovnoj školi rekli su da dobro crtam. Čak sam (ne znam kako) dobio i uljene boje koje su za ono vrijeme bile pravi  luksuz. Slikao sam na lesonitu, a tih 4-5 slika „otkupio” je moj ujak Slavko, vjerojatno da me ohrabri. Nije to bilo ništa ozbiljno. U gimnaziji smo dobili predmet povijest umjetnosti, a ja sam bio žalostan jer više nije bilo slikanja bojom. Samo teorija. Prestao sam slikati jer sam se počeo zanimati za mnoge druge stvari, a prvu ozbiljniju sliku naslikao sam supruzi kad je došla iz Varaždina. Bio je to Stari grad Varaždin da je podsjeća na rodni grad.

Je li ujak zaslužan što i danas slikate?
Nitko nije posebno zaslužan što danas slikam, tek moja radoznalost da vidim mogu li ja to. S obzirom da ne slikam svakodnevno, a nemam ni neku formalnu slikarsku naobrazbu, ne mislim da sam slikar. Tek povremeni izletnik u te vode. Djelomično i stoga što sam imao previše interesnih područja.

Što najradije slikate? Koliko ste slika naslikali, koliko izložba imali?
Najomiljenija mi je tema grad Križevci. Ne znam koliko sam slika naslikao (baš i ne mnogo), izlagao sam a Likovnim krugom kolektivno, a mislim da sam imao tri samostalne izložbe.

Imate li planova za buduće knjige, slike, fotografije…?
Planiram jednu buduću knjigu, mada me trenutna stvarnost ubija. Imam četiri u ladici i ne znam što s njima. Prva ljubav će ipak biti tiskana. Ostaju tri. Za onu neku buduću imam naslov i temu. Ma, odat ću vam i naslov: Siromašni bogataš. Bilo bi to priča koja bi pratila moj život od gimnazijskih dana do danas.

Za čim iz djetinjstva najviše žalite?
Žalim za ponekim drvetom koje su posjekli. Kad sada dođem u vašu školu, pogledam one platane, posebno drugu pred kojom sam slikao svoju prvu ljubav. Platana je ista, samo možda malo deblja. Sve je isto, samo malo drugačije.

Objavljeno 19.8.2011. u “Izvoru”, školskom listu OŠ Ljudevita Modeca Križevci