Božićne marginalije

Prije par godina napisao sam malu prispodobu o jednom zagrebačkom glumcu koji je nastupao u Križevcima. Kako je gospodin, u ova recesijska vremena, zarađivao glumeći svetog Nikolu. Obilazio je razne škole, vrtiće i ustanove, djeci dijelio bombone i slatkiše, i svi su ga htjeli dotaknuti, svi mu se smijali i gledali ga s poštovanjem. A onda je taj zagrebački glumac, baš u ovo božićno vrijeme, odlučio malo glumiti na ulici. Skinuo je biskupsku kapu, odložio zlatni plašt i zavijeni štap, i s onom istom sijedom bradom i nasmijanim pogledom sjeo na zagrebački glavni trg s ispruženom rukom i glumio prosjaka. Sada ga više nitko nije htio dodirnuti, niti mu se veselio. Ljudi su odmicali glavu od njega kao od jeruzalemskog gubavca. Bio je prezren i izbjegavan od onih istih obitelji i ljudi koji su ga pola sata ranije grlili i slavili.

Ali, ima još bolja priča, koja kruži netom, na koju sam naišao sasvim slučajno, a čini mi se veličanstvenom, i pogođenom u ovo vrijeme kad slavimo Božić, Isusa rođenog u štalici. (Naime, Josipova rodbina, zbrajajući mjesece, znala je da Josip ne može biti otac djeteta, pa su ga odbili ugostiti. Zamislite da se to dogodi vama s trudnom ženom. Jedino su dijete mogli poroditi u smrdljivoj štali među stokom. To je znani početak čovjeka-boga koji će promijeniti povijest Rimskog i svih carstava do danas. Pitanje je koliko je tek mali Isus propatio zato što je u očima susjeda smatran “fačukom”, i brojnih pakosti, birtijaških priča “koji ga je poštar-rimski vojnik napravil”. Osim toga, Isus se nije oženio, a za stare Hebreje biti neženja, bilo je ravno tome da si nesposoban i niškoristi. Ipak, dvonožni Božić je to dobro podnio, što je očito i danas, dva milenija kasnije.

Priča druga ide ovako. U Staljinovo vrijeme u moskovskom gradskom kazalištu trebala se održati premijera protuvjerske predstave “Krist u fraku”. Škole, omladinske organizacije i mladi radnici taj su kazališni komad trebali preuzeti u svoj kulturni program i o njemu raspravljati. Isusa, kao glavnu ulogu, igrao je poznati ruski glumac i istaknuti komunist Aleksandar Rastovčev. Predstava je bila rasprodana do zadnjeg mjesta.  Na pozornici je stajao “oltar”, a na njemu više boca rakije i piva. Tijekom predstave pijani i glasni “svećenici, redovnice i redovnici” obilazili su teturajući taj oltar-šank. Na početku drugog čina na pozornicu je stupio glavni glumac. U rukama je imao Bibliju. Vicevima i zabavljanjem izazivao je buru smijeha. Pošto je pročitao prva dva blaženstva iz propovijedi na Gori, glumac je viknuo: “Pružite mi frak i cilindar!” Sva ona svita kvazi svećenika i redovnika uzvrvila se oko njega, kreveljeći se i glumeći pijanstvo. U publici se čuo cerek i hihotanje.

Rastovčev je opet počeo ispočetka čitati: “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!” Čitao je s glumačkim žarom i dramatski duboko i ozbiljno. Na ovu rečenicu o siromasima duhom “svećenici” su izobličili lica cereći se i glumeći luđake. “Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!”, nastavio je Rastovčev, a “svećenici” na to počeše cmizdriti i tobože brisati suze. “Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!”, čitao je glumac dalje, ali publika se više nije smijala. Odjednom se počela primjećivati promjena i ozbiljnost na Rastovčevom licu i glasu. Prestao je čitati, gledao je u publiku, a “svećenici” su zbunjeno gledali u glavnog glumca. U dvorani je nastala potpuna tišina.

Nakon što je još neko vrijeme zamišljen šutio, Rastočev nastavi čitati, ali sad bez dramatiziranja i s blažim tonom u glasu. U publici je vladala mrtva tišina, a svi drugi glumci stajali ukipljeno na pozornici (zamislite užas njegovih kolega, sve nominalno zagriženih ateista). Zatim je Rastovčev prišao rubu pozornice s Biblijom u rukama i s iznenađenjem na licu gledao u Knjigu i čitao dalje Matejevo evanđelje. Nitko ga nije prekidao. Nakon što je došao sve do šestog poglavlja i pročitao: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” zaklopio je Bibliju, pozorno i nježno kao da čini nešto važno i odlučujuće. Zatim se pred svima prekrižio i rekao: “Gospodine, sjeti me se kad dođeš u svoje Kraljevstvo.” Nitko nije vikao i zviždao, svi su u šutnji napustili dvoranu. Taj kazališni komad nikad više nije izveden, a Aleksandra Rastovčeva, slavnog glumca, progutala je hladna moskovska noć.

Što ostaje za reći o Božiću? Da to nije jedan dan u godini, kao ni Uskrs. Da Isus nije rođen na taj datum. Nebitno. Bitno je da naša mala kultura ima božićnih pjesama i napjeva od Banata do Boke, na stotine autohtonih, umjetničko-duhovno univerzalnih, a u medijima uporno pranje mozga sa “đinglbelsima” i “so dis is krismas”… I tako tjednima. Da ne povjeruješ.
Sretan Božić svima, a od srca onima koji ga ne poznaju! Uostalom, ne mora se vjerovati da bi se završilo u areni s lavovima.