Vesovićev put kroz Križevce do raja

Prošlu je subotu u križevačkom Klubu kulture, u sklopu 8. Culture Shock Festivala, otvorena izložba fotografija “Put u raj” zagrebačkog umjetnika i kulturnog radnika Mia Vesovića. I danas vrlo aktivan s nepunih šezdeset, Vesović od sedamdesetih godina prošlog stoljeća sustavno objavljuje fotografije u Poletu, Studentskom listu, Svijetu, Pitanjima, Vjesniku i nizu drugih novina i časopisa. Završio je studij filmskog snimanja na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju u klasi Nikole Tanhofera, a 1979. je zajedno s Ivanom Posavcem osnovao Studio MO (Meko okidanje). Izlagao je na nizu samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, a stotinjak njegovih fotografija u zbirci je Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Križevačku je izložbu, uz autora, postavio profesor likovne kulture Saša Živković, a moći će se vidjeti sve do subote 5. svibnja.

Vesović je zadnje veliko predstavljanje imao na retrospektivnoj izložbi 2003. u Galeriji Klovićevi dvori, a za njegovu križevačku izložbu kustos Željko Marciuš je u predgovoru napisao: “Mio Vesović  hrvatski je pjesnik grada. Lud i provokativan, opor i human, fotograf koji se divi ljepoti. Art & underground koncept fotografa grada urbanog je duha i svjetonazora u rasponu od gradskog erosa do ironičnog diskursa o estradi i pseudo glamuru i spektaklu. Poznata lica koja su nekada visila ispred Zvečke uhvaćena u lažnim, prijetvornim  i namještanim pozama prikazani su kao u Polanskovom Balu vampira – paradigmi hrvatske tranzicije, puta u raj koji je zapravo, danas svjedočimo, put u pakao.

Tko kome pije jagode i krv? Diskurs o Zvečki crno je bijeli svijet poznatih lica, prijatelja namjernika, lijepih mladih djevojčica što cvatu ispred izloga šarenih kolača.
Zagreb 80-tih prošlog stoljeća. Mnogi su slušali dobru glazbu, neki su voljeli cure i dečke što vise ispred Zvečke, a šminkeri su preferirali druga mjesta. Mirisi grada. Slatka nostalgija i uljepšano sjećanje na mladost: na mirise proljeća, svjetlost ljeta užarenog asfalta, street art, just hanging around , dolce fa niente…, ne raditi ništa u dnevnom boravku ispred izloga jedne slastičarnice, u ulici jednoga grada.

Diskurs o opernom balu umjetan je i plastičan, elegantno i namjerno – svadbeno kičast diskurs o lošem oponašanju svjetskih glamur trendova koji otkriva grotesku izgleda, pokreta usiljenih poza i igara lica. Uostalom kao i kopirani izvornik prvotnog odašiljatelja poruke u globalni svijet. Slikani usred stalne krize male, vječno uklete zemlje metafora su izgubljenih likova koji kao da žive u zemlji obilja. Oni ništa stvarno i životno ne primjećuju, kao da se oko njih išta realno i bremenito događa, a zapravo su u globalnim razmjerima posve nevažni. Zanimljivo je, crno-bijela fotografija fotografa humaniste topla je i emotivna, a fotografija u boji hladna i umjetna. Umjetnost namjere.”