Maroko – zemljo obećana
Prošlogodišnja avantura, nikad ispričana, a konačno došao i red na nju. Krenulo je mozganjem gdje bi se maknuli preko zime a skijanje je skupo ko Sv. Petra kajgana (što god da to znači). No preslušavanjem Ramba Amadeusa, pokupili smo mudri savjet – Maroko, zemljo obećana. Odluka je pala, valjda Rambo zna što priča. I tako smo zamijenili zubato sunce i Alpske pejzaže toplim krajevima juga, preletjeli Gibraltar za 8 EUR s jaranima iz Ryana. I nauživali se afričkog sunca, arapske i berberske gostoljubivosti, pustinjskog pijeska, preslatkog zelenog čaja s metvicom i naravno novih dogodovština.
Posao, obaveze, rutina i svakodnevnica napravili su sve da skoro zaboravim onaj osjećaj sreće kad odlaziš negdje na put, daleko, gdje još nisi bio… I osjećaj kad lako i brzo odrezuješ teške okove koje si uspio vezati oko nogu. Čim se više rješavaš okova, sve si laganiji, a poda se držiš tek da ne odletiš. I samo jedna misao u glavi: Maroko, zemljo obećano, kako pjeva Rambo Amadeus. I za nekih dva sata po izlasku s posla već smo Ivana, Siki i ja u Ljubljani te ukrcavamo u karavan četvrtu putnicu Boci. Na aerodromu u Bergamu smo naravno i prije nego smo planirali, pokušavamo odspavati par sati i uskoro evo nas na Ryan air letu za Marakeš. Cijena? 8 eura po osobi, i još toliko za nazad. Da ti pamet stane! Ljudi, ajte u Maroko! Tih 8 eura je rezultat termina kad se ide – ako ideš kad svi idu, platit ćeš 200-300 eura. Jedna od prvih lekcija u životu – radi sve suprotno od mase i uvijek ćeš dobro proći.
Izašli smo iz aviona bez ikakve ideje gdje ići, što nas čeka… Planirali smo kako ćemo, budući da nismo spavali noću, prvo malo ubiti oko kad nađemo hotel… Al naravno, kad smo vidjeli afričko sunce, odmah smo se išli utopiti u Marakeš, lutati po tržnicama, piti odlični prezaslađeni čaj od mente, kao da smo stigli na samo 12 sati i moramo čim više toga proći. Glavni trg Marakeša se preko noći pretvara u strašno mjesto – od nikuda niknu stotine šatora ispod kojih se prže ribe, kuhaju čorbe i čorbuljci, kuha čaj od đumbira za potenciju, reckaju salate… Svaku noć okupljaju se tisuće ljudi kao da čekaju Novu godinu na trgu, svaku noć iznova. Nakon šatora s klopom, tisuće ljudi okupljaju se u krugovima oko muzičara, zabavljača, klauna, dresera zmija i majmuna, iscjelitelja i bilo kog drug tko ima plan privući pozornost prolaznika a kasnije i eventualno koji dirham. Prije nekoliko godina netko se sjetio taj trg pretvoriti u parkiralište i prekinuti tradiciju noćnog okupljanja. Toliko se smanjio broj dolazaka turista i porastao broj nezadovoljnih Marakešana da su brzo morali povući parkiralište i sad je ponovno vašar svaku noć.
Marakeš je baš ono lijeno ugodan, mogli bi danima ostati tamo i navečer se prejedati s pet-šest večera sve jedna za drugom, svaka u drugom šatoru. Odlučili smo odmah sutra otići dalje, a Marakeš smo proglasili bazom gdje ćemo još par puta prenoćiti. Nismo imali nikakva očekivanja, ali opet nas je iznenadio koliko je čist, autohton a opet fino posložen. Kao i u svakom starijem gradu u Maroku,većina toga se dešava u Medini, što znači starom gradu ograđenom zidinama i kulama. No u većim gradovima Francuzi koji su ovdje bili kolonizatori, sagradili su sebi i dodatni dio grada – Ville Nouvelle, koji danas predstavljaju modernije ekskluzivnije lice Maroka. Teško da se tu vidi razlika od nekog europskog grada.
Ritam putovanja su nametnuli Siki i Boci koji su u Maroku imali na raspolaganju samo 9 dana, a mi dvostruko duže. Da nema smisla brinuti o vremenu shvatili smo već nakon sat vremena provedenih u busu za ležerni obalni gradić Essaouriu. Puklo je nešto u osovini kotača busa, svi smo izašli napolje, i no sikiriki. Sat-dva su vozač i njegov asistent, diplomirani optimisti, pokušavali pravi mehanički kvar riješiti time što će upumpati sulude količine masti. Mogli smo se i zajednički pomoliti, prije bi nam to pomoglo. No, srećom, stao je drugi bus uz nas i pokupio nas sve. Essaouria je u sezoni vrlo popularno odredište za surfere i odmor, no mi smo malo vidjeli od tog njenog turističkog lica kako je bila mrtva sezona. Medina je ograđena i njeni zidovi blješte na suncu. Ako je prehladno za kupati se, možeš cijeli dan gledati ribare koji izvlače čamce i čiste ribu. Već smo prvi dan zaključili da je ovo gastronomsko putovanje pa smo izabrali svježe ribe i odnijeli ih u obližnju zalogajnicu da nam ih pripreme. Dugačka pješčana plaža stvorena je za šetnje u plitkom moru ispod velikog neba. I ona razmišljanja – kako je moguće da u svakodnevnici zaboraviš na to da je u prirodi ovako lijepo? Da 23 sata dnevno provodimo u zatvorenom prostoru, u dobrovoljnom zatvoru?
Cijelom širinom Maroka prostire se impozantno gorje Atlas, i kad smo krenuli prema njemu otvaraju se vidici na snježne vrhove, male smeđe planinske kućice šćućurene jedna do druge, bezbrojna stada ovaca i koza… Ljudi koji žive u planinama Atlasa su Berberi, i većinom govore samo berberski jezik dok oni s više doticaja s drugima govore i arapski, a eventualno i nešto francuskog. Berberi su u suštini divlji, ponosni, dosljedni i neukrotivi, vrlo različiti od arapskog mentaliteta koji su vrlo prilagodljivi situaciji. Bilo kako bilo, taksi nas je odveo rano ujutro u Imlil, selu iz kojeg se kreće u pohod na vrh Atlasa, Tubkal (4200 metara n.v.). Naš domaćin Ibrahim prije je našao nas dok smo cvokotali zubima u hladnom planinskom jutru nego mi njega, te nas smjestio u svoj dom i za pola sata već smo imali ispred sebe najbolji doručak na cijelom putu. Ibrica ima toliko djece da im ni sam nezna broj i bilo nam je drago da smo kod njega prespavali. Nismo imali zimsku opremu a iznad 2600 mnv počinje granica leda i snijega, pa smo odlučili dva dana planinariti uokolo na manje vrhove i prijevoje s kojih se pruža super pogled. Zašli smo u nekoliko sela gdje smo se smijali s klincima, popili smo čaj s šumarima koji pošumljavaju puste obronke Atlasa… Koliko god da se planina čini pusta, zanimljivo je da ako dovoljno dobro se potrudiš naći ćeš negdje u daljini nekog čobana koji pazi na svoje ovce. No, Atlasu smo ostali dužni da se jednog dana vratimo i pošteno ga upoznamo kako i doliči takvoj planini.
Prelaskom planinskog gorja Atlas, sve se mijenja – arhitektura, krajolici, klima, ljudi… Iza nas smo ostavili sredozemni, proeuropski Maroko i ušli u pješčani sunčani Maroko. No nije ni ovdje samo pijesak – snijeg i kiše s Atlasa se obroncima spuštaju prema rječicama i dalje stotinama kilometara u Saharu. Zeleni pojasevi plodne zemlje koji prate tu vodu– wadi, su gusto zasađeni palmama i vrtovima koji ovdje znače život i sve se veže uz njih. Prati ih cesta, gradovi i sela a do nedavno su wadi pratili i karavani deva koji su tim putem stizali iz Sahare. I mi smo iskoristili wadije kao ulazna vrata u Saharu. Ali nismo žurili, već malo po malo promatrali promjenu – sve više crnih ljudi u plavim haljinama i šalovima – Tuarega, ritmovi koji su sve manje arapski a sve više afrički, kuća je sve manje od cigala a sve više od sušenog blata… Neke dionice puta smo prošli autobusom, ali kako je taksi jeftin uzeli smo svog šofera da nas vozi i staje po našoj želji da prošetamo i lijeno okinemo koju fotku. I tako do pravih vrata Sahare – stigli smo do granice s Alžirom i počeli tražit nekog da nas džipom povede dalje do pješčanih dina. Kako to već bude u ovim krajevima van sezone tražili su i vlasnici džipova nas, tako da nije prošlo dugo da smo pili čaj sa simpa Jusufom i dogovarali gdje će nas odvesti ujutro svojim starim Land Roverom. Rano ujutro utovarili smo hranu za deve na džip, te svratili prvo po njegovu mamu i tetku koju smo trebali odvesti u obližnje selo. I onda klasični pustinjski šou – jahanje na devama. Ako ćete išta naučiti u iz ovog članka neka to bude to da je tri sata jahanja deva fakat previše, poslije hodaš ko šestar. A pustinja – valjanje i trčanje po pješčanim dinama, slušanje tišine, zalasci i izlasci sunca… Prenoćili smo u pustinjskim šatorima, Jusuf se pobrinuo i za večeru na kojoj su nam se pridružila još dva veseljaka iz obližnjeg kampa. Cijelu večer je vjetar nosio pijesak oko nas dok smo udarali u bubnjeve. Na povratku me ogromni dobroćudni Land Rover iz šezdeset i neke podsjetio na našeg domaćina Jusufa. S preko dva milijuna pređenih kilometara i traktorskom dušom. Kaže Jusuf, danas se u pustinju ide novim Toyotama, turisti traže air condition i komfor i s Land Roverom više nema posla. Ali automatika se lako kvari, sigurno bi s ovim Land Roverom prošao više kilometara nego s novom Toyotom… Pozna ga u dušu. Traktorsku.
Od Jusufa smo se nakon čaja oprostili u M`hamidu-u, na samoj granici s Alžirom, gdje staje cesta. Kako smo u većim gradovima propustili otići u hammam (parnu kupelj) koji zna biti prava uživancija, a sutra smo se rastajali od Sikija i Boci, odlučili smo isprobati lokalni hammam. Što se ubrzo pokazalo kao zanimljiva ali loša ideja hahahahaha… Hammam radi u dvije smjene – za žene je otvoreno preko dana a za muške uvečer. I tako se cure spremile za spa iskustvo imajući u glavi sliku orijentalnog wellness glamura. I nestale iza brkate žene upakirane u maramu koja na ulazu u hammam prodaje ulaznice i pazi da samo žene ulaze. A kad ono, umjesto ležerno razbacanih bazenčića u jacuzzi-stilu (ja sam ponajviše kriv za tako stvorenu sliku zbog predobrih iskustava iz Sirije) dočekala ih je polumračna zaparena sobica koja zbog puno majki s malom djecom zaudara na mokraću. I jedina pipa na kojoj u slabom tankom mlazu izlazi vruća voda. Kako većina ljudi nema kupaonicu kod kuće, ovo je jedina prilika za kupaonske blagodati i ugodno ćaskanje u ženskom društvu. No naše cure su ostale tek toliko koliko je zahtijevala nužna pristojnost – da su mogle odmah bi se vratile. Na kraju kad su se opustile ispalo je ugodnije nego što se činilo na prvu loptu. Ako ćete dvije stvari zapamtiti iz ovog članka, neka druga bude ova: u hammam se ide u većim gradovima, ne moraju nužno biti namijenjeni turistima (koji su 10-20 puta skuplji od lokalnih i u koje su unisex). Ne moram ni spomenuti da smo Siki i ja privremeno preskočili epizodu s hammamom. Barem u M`hamidu.
Čuli smo da se u blizini nalazi jedno zanimljivo mjesto pa smo krenuli to provjeriti. Nensi, gospođa iz Kanade koja je u svojim šezdesetima odlučila da je život predobar da bi ga se provelo u staračkim sterilnim nastambama na Floridi, ovdje se skompala s lokalnim umjetnicima (čitaj: jebivetrima). I odlučila otvoriti hostel i restoran kojim bi mogla financirati jednu umjetničku družinu glazbenika majstora sviranja na lokalnim instrumentima. Nakon malo pješačenja i stopiranja naišli smo do tog krasnog mjesta od kojeg smo se kasnije teška srca odvojili. Nensi nas je dočekala ispod ugodne terase pijući čaj s dokonom ekipom lokalaca, bez turista. Posvuda odloženi bubnjevi, lokalna izvedenica bas gitare i slični instrumenti. Kad sam iz znatiželje počeo udarati u bubanj, sa svih strana su izvirili domaći koji kao da su samo čekali na moj znak. Iz kuhinje, s polja, ispod auta, od svuda. Svaki je ugrabio po instrument u ruke i slijedila je spontana svirka dok nisu ruke otpadale s tijela. Nakon večere smo pošli na rub pustinje, upalili vatru i dim, gdje je uslijedila još jedna svirka. Da li zbog mjesečine, da li zbog vatre, ritmova, ali svirka nabijena energijom kao svirka kanibala prije nekog rituala. Ritam koji nosi u stanje transa, i sve je moguće, mjesec i zvijezde plešu u našem ritmu. Ujutro, oproštajni razgovor s Nensi. Kaže, ovo će jednog dana možda postati biznis ali danas je tek skupi hobi. No, hobi koji sigurno vraća život u godine. Ako ste u blizini, navratite na fenomenalnu klopu i druženje. Neke stvari su smišljene zbog ljubavi a ne primarno zarade i to se prepoznaje. Cijena spavanja kod Nensi – koliko možete platiti. Ako vam je skupa i soba i šator, već ćete se nešto dogovoriti s Nensi.
Fes je vrlo neobičan grad. Ako vas je ikad zanimalo kako je to izgledalo u velikim gradovima tijekom Srednjeg vijeka, navratite u ulice nekad kraljevskog grada Fesa jer se osim kablova električne energije tu odonda ništa nije promijenilo. Najveća urbana sredina na svijetu bez automobila, Fes Medina je zapravo ograđeni stari grad Fesa koji čini kaotični labirint uskih uličica u kojim se tek nakon tri-četiri dana lutanja moguće približno orijentirati. Na nas je ostavio žestok dojam, danima se nismo uspjeli odlijepiti od tih ulica u kojima si na milost i nemilost prodavačima što se tiče orijentacije. Lutajući, grad povremeno budi u čovjeku divljenje a povremeno želju da sve zapali i uništi. Postala mi je razumljiva destruktivnost Jean-Baptiste Grenouille-a, glavnog junaka filma Parfem koji kao da se rodio u Fesu. Miješaju se prizori raja i pakla. S jedne strane filigranske zgrade medresa, učilišta, zbog kojih je Fes u Srednjem vijeku bio kulturno središte arapskog svijeta (u Fesu je 859. godine osnovano prvo učilište u arapskom svijetu, stoljećima prije učilišta u Bologni ili Oxfordu). S druge strane miris mesa u raspadanju upozorava na približavanje kožarama gdje se svježe oderane kože suše i tretiraju po starim recepturama. Koža se prvo suše, pa razmekšavaju amonijakom iz golubljih fekalija (koji pridonose smradu), a nakon toga se namaču u bazenima s različitim bojama. Po ulicama obješene netom odrezane glave deva i drugih životinja koje reklamiraju svježe meso u radnji. Par puta smo pretjerali i previše se zavlačili u neke pretjerano prljave i smrdljive uličice da nismo mogli satima jesti, a pogotovo unutar Medine.
I par dana prije odlaska, nenadani susret s poznatim licem u lokalnom kafiću – Davorom Rostuharom, Zagrepčaninom koji živi za i od putovanja. S djevojkom sjeo na motor i krenuo na 6-mjesečno putovanje po Zapadnoj obali Afrike. Preko couch surfinga su se u Fesu zbuksali na podu stančića simpa domaćina. Za koji dan nama je kucnuo čas za povratak dok su Davor i Maja nastavili put na jug. Tješilo nas sunce s njihovih fotki u sivom zimskom Zagrebu, Tanariwen, Amadou i Mariam… I treća poruka članka? Zima u Maroku.
http://robertuegiptu.blogspot.com/
Komentari su zatvoreni.