Ponavljači i štreberice

– Mrki, bok, što ima tamo kod tebe u županiji?
– Oprostite, s kime imam čast…?
– Ma Zooki je, ne poznaš me? Pa kako si, stari druže?
– Zoki, oprosti, nisam te skužio, rijetko se srećemo, kad tebe nema ja vozim bicikl, kad mene nema ti voziš bicikl. U poslu sam, ruke su mi do lakta u pekmezu, onom najslađem, koji pečemo samo prije izbora!
– Pa mi smo stranka čistih ruku, zar ne, a ako već moramo zamazati prste zar nemaš nekog ispod, baš moraš sam?! Ovaj tvoj Ledara liči mi na lovca u žitu! I koliko čujem hoće biti šef kužine. Tko zapravo tamo miješa, ti ili on?
– Znam sve, ne moraš mi govoriti. Miješaju svi, al’ ništa bez mene, ja stavljam poklopac, vjeruj mi. Uvijek kad se oslonim na druge stvari odu krivo i izmaknu kontroli.
– Ok, ok, tako je nekako i kod mene, nego kako stojiš s kadrovima, imaš li novih lica, ljudi koji bi tamo kod vas u županiji promijenili stvari. Kampanja se zahuktava, neki već lijepe plakate, dijele fotelje, radi li se što na terenu?
– Teško, kod mene su samo stari provjereni kadar, ponavljači i par štrebera.
– Križevci, oni su tvoji, a tamo je HSS već stoljeće, je l’ moguće da si tako nemoćan…
– A što da ti kažem, u Križevcima smo još u četrdeset petoj, ilegala, M-48 na ramenu, ali ne daju se.
– Čovječe, pa Lenjin je mrtav, Staljin je mrtav, vjerojatno i Tito, ali samo onaj tvoj Knok i Hugo Chavez se ne daju.

Tako sam preksinoć upao u telefonski razgovor Milanovića i Mrkšića, a oni se, puni povjerenja u MUP, sigurni da ih nitko ne prisluškuje, plakali jedan drugome na ramenu, od žena i djece do lanjskog i ovoga svježeg snijega. Sklopio sam slušalicu, a oni su, siguran sam, gledajući snježne pahulje dočekali novo jutro.

Poželio sam upasti u vezu obojici i reći im da je križevački SDP, ovakav kakvog ga znam i pratim godinama, glavna kočnica promjena koje bi razvlastile HSS i Hrga osobno i na mjesto gradonačelnika dovele sposobnog, obrazovanog i poduzetnog čovjeka koji bi radio na korist grada i građana, a ne svoju i svojih.
Jer, HDZ-ovci su se podmirili na početku – zidali kuće i kleti, asfaltirali ceste i prilaze, otimali firme i cijela poduzeća pa se sada kao siti medvjedi skrili u debelu hladovinu… HNS-ovci? Postoje li ti u gradu i tko im još vjeruje? Laburisti laju u vjetar, ima ih za jednu prikolicu. U tom spektru ostaju HSS i SDP. Pa, usprkos svoj svojoj kritičnosti prema nomenklaturi na vlasti, moram priznati – da me stavite u dilemu – HSS i Hrg ili ovakav SDP i Knok, nisam siguran za koga bi digao ruku. Zašto, pitat će me oni koji me znaju, razumiju i koji me čitaju. Jesam li ja to promijenio stranu?

HSS nekoga vraga radi, svađa se s izmišljenim protivnikom, ljudima obećava, pa iako je sve to najčešće samo “lar plur lar”, lupanje prazne slame, demagogija, plitko najčešće ogavno politikantstvo, činjenica je da HSS u našem gradu POSTOJI. SDP-u na čelu sa svojim prastarim, za biračko tijelo naprosto neprihvatljivim, vodstvom koji iz sjene vuče sve stranačke konce, čak ni ja koji listam, googlam, slušam, gledam, hodam, ne mogu ući u trag. Tu i tamo Knok zacvili kad GP Radnik popuši na natječaju za izvođenje radova koji se financiraju iz gradske kase. Ali i to mi više liči na teatar apsurda nego na stvarni sukob stranaka i čelnika jer je jasno kao dan da su interesno povezani. Kako da povjerujem da se Knok stvarno sukobio s Hrgom kad Knokova  dividenda na kraju godine izlazi iz Hrgove kese, a Hrgova provizija iz Knokove firme?

Vrh križevačkog SDP-a nije iskoristio pobjedu stranke na parlamentarnim izborima, nije se kadrovski obnovio ni mentalno promijenio. Ista lica, iste metode, isti jezik. Dakle, vraćam se na svoju tezu da je HSS i Hrg osobno – sa svom svojom skromnošću – postojanija, svakako prodornija i bolje ustrojena stranka od križevačkog SDP-a s vječnim komesarom Knokom na čelu. Biračka baza HSS-a je populacija koja ne visi na Facebooku, ni mailu, ne polemizira na forumima, rijetko kupuju novine. Ljudi su to čiji horizont najčešće završava dokle dopire onaj tmurni, dramatični ženski glas sa Radio Križevaca, čiji je suvlasnik tvrtka na čijem čelu stoluje predsjednik gradskog SDP-a.

Na toj radiostanici svaki ponedjeljak jutarnju misu ima gradonačelnik, čelnik HSS-a koji nemilosrdno puca po SDP-u, a SDP nema ni toliko entuzijazma da našvrlja tri rečenice i pobije njegove opsjene, optužbe i laži. Glasači HSS-a su ljudi koji “ne dolaze” – njima se “mora otići u posjet”, pisati, ako treba pozvoniti na kućna vrata, popiti gemišt, porazgovarati o zdravlju, o sivoj svakodnevnici i pridobiti ih na svoju stranu i stranku. U toj ulozi malog, poniznog, lažno solidarnog, ljigavo zainteresiranog čovjeka i političara koji mi u suton zvoni na vrata, ja vidim Hrga, Korena i Vuka, ali ne mogu ni u najluđoj imaginaciji zamisliti bilo kojeg člana križevačkog  SDP-a.

Što o svemu tome misle ili poduzimaju Mrki i Zoki s početka priče, pitam se često. Pa i sada, kad su u Sabor i neka ministarstva ušli neki novi ljudi, kad se negdje raspuštaju stranački ogranci, Križevci kao oaza tišine i periferija pakla zaboravljeni su od čelništva stranke i ostavljeni da im se u kocu glođu Hrg i  Knok. Glođu se, ali ne grada i građana radi, već radi sinekure i kolača koji na kraju dijele njih dvojica, po principu – malo ja malo ti, malo moji malo tvoji, malo meni malo tebi.

I tako u krug godinama. Mrkija i Zokija boli briga za Križevce. Križevci su ipak samo parkiralište, usputna stanica kojoj ni cesta prvoga reda ni autoput sunca neće pomoći da izađe iz pakla. Jedina konstanta su božemiprosti Vuk i Pes. I nisam promijenio stav ni stranu, ali dok je križevački SDP ovakav, iskreno ne znam kome dati svoj glas. Jer, bojim se da bi moj glas za štreberice iskoristili samo ponavljači.