O Zvijezdama i zvijezdama

Jučer i prekjučer sam bil na spravišću… i tu bi morti bilo najbolje stati i ništ više napisati, al kak volim sve kaj ima veze sa svemirom i zvijezdama, otišel sam do vojarne gdje je ekipa s teleskopima građanstvu dala na uvid da vidi kak izgledaju zvijezde. Doduše, gledali smo Saturn i njegove prstene, a zvijezde su bile tam negdje daleko u mraku iza njega. Prije toga sam se zaustavil ispred glavne pozornice gdje se odvijala „Svadba“, prikaz događaja iz davnih dana naše povijesti i na drugoj polovici pozornice poznati lik koji, moglo bi se već reći, spada u povijest ovog grada, Joža Šatrak sa svojim tamburašima. Na povratku, nakon kaj sam videl Saturn, na izlasku iz vojarne, kod nekadašnje prijavnice, Joža i ekipa se presvlače nakon nastupa, pozdravim ih onak usput, da ih ne ometam i opet prolazim kraj glavne pozornice.

A kad tamo… Ona i Veliki Pritiskivač Tipke Next na Glazbalu, uši krvare od stihova (zapamtil sam samo da je „ovo najbolji klub u gradu“ i dok je čitala s komada papira ime mjestašca u kojem se nalazi da bi mogla viknuti “Križevčani, vi ste najbolji!!!“, još sam čul nekaj kaj je trebala biti pjesma o nekakvim šampionima), masa je u transu (primijetil sam da ih je bilo puno više neg na prikazu svadbe) pocupkivala u znoju lica svoga – muški dio od „seksi“ prizora na pozornici, a ženski dio zbog nogu poduprtih neprirodno visokim petama jer Kineze, koji su ih delali, baš zaboli kaj budu u ponedjeljak svi ortopedi u okolici delali prekovremeno.

Kad su mi se sve te slike pomiješale u glavi, opet u meni probudil vrag koji mi ne da mira i (sva sreća da se po novom pravopisu ipak ovo „ne da“ ne bu moralo pisat skupa, jer da se mora,onda bi moral staviti i veliko slovo pa bi ispalo Neda) i zapital sam se kak je nekome moglo pasti na pamet da plati Nju i Pomoćnika, koji je negdje na baušteli skupil novce, kupil Glazbalo, i odlučil postati Glazbenik, jer su na toj pozornici izgledali usamljeni i izgubljeni ko zlatno tele iz dobro poznate priče. Ak se to radilo zbog uštede, jer bi s bendom više koštala, onda se moglo na pozornicu postavit cd-player i puštat hitove s njega, a projektorom prikazat Njezin lik na velikom platnu, pa bi klanjanje zlatnom teletu ispalo još jeftinije.

onda me je ulovilo ono o Zvijezdama i zvijezdama, o pravdi i nepravdi i zapital sam se gdje je kraj mazohizmu Jože Šatraka… Nekad sam i sam bil s tim folklorašima i znam kak je bilo teško skupit novce za plaćanje iznajmljivanja nošnji, znam kak mu je bilo teško skupit ljude da bi se odradilo nekakvu koreografiju, jer ljudi su na kraju ipak samo ljudi… Probal sam se stavit u njegovu kožu i gledat njegovim očima sve to oko njega. Ne pišem ovo radi toga jer mislim da bu mu možda netko ipak dal priznanje za to kaj dela već toliko let (više neg ovaj Njezin Glazbenik ima tipki na Glazbalu) ili dignul spomenik tam kraj Nemčićevog u parku, neg da sam sebi pokušam objasnit do kud ide ljudska upornost u ignoriranju i guranju u zapećak nečega kaj je stalno tu i samim tim se podrazumijeva da mora biti tu.

Nemam ništ protiv Nje i Njezinog Glazbenog Pomoćnika, tko voli nek izvoli, ali To platiti i dovesti na pozornicu za vrijeme Spravišća direktna je uvreda ljudima koji su radili onu „Svadbu“ i vječno prisutnom Joži i njegovim tamburašima i folklorašima.

Opet sam se sjetil Saturna i zvijezda u daljini iza njega. Njega smo bolje vidli jer nam je bil biliži… i zato mi je jučer Joža i njegova ekipa puno bolje legla od Nje, Njezinog Glazbenog Pomoćnika i gluhog tonca na miksu koji nakon ovog glazbenog događaja može tražit benificirani radni staž i prijevremeno umirovljenje.