Bijele i Samarske stijene

U nedjelju 9. lipnja grupica od 12 planinara okupila se u 7 ujutro na parkiralištu ispred Bille, početne i završne točke svih izleta našeg planinarskog društva. Dan je osvanuo sunčan, pogodan za zahtjevniju planinarsku turu po Bijelim i Samarskim stijenama kako su vodiči Alojz Cetl i Dalibor Wolf i najavili. Bijele i Samarske stijene su geomorfološki fenomen krša u okviru planinskog lanca Velika Kapela u Gorskom kotaru između Ogulina i Mrkoplja, a ujedno su i jedan od dva stroga prirodna rezervata u Hrvatskoj.

Na put smo krenuli autima, a nakon 3-satne vožnje i kratkog zaustavljanja stigli smo do podnožja Bijelih stijena. U međuvremena temperatura zraka popela se na pravu ljetnu pa su se tražile kreme za sunčanje i zaštitna odjeća po ruksacima, a zatim smo krenuli planinariti. Gotovo cijelim putem smo hodali šumom pa nam sunce nije bilo problem. Prvi dio staze bila je manje zahtjevna šetnja do planinarskog skloništa ‘Miroslav Hirtz’ gdje smo napravili kratku pauzu za okrijepu prije zahtjevnijeg dijela koji nam slijedi – osvajanje vrha Bijelih stijena.

Taj se dio puta pokazao kao prava avantura zbog penjanja po stijenama, ali svi smo ga uspješno savladali i bili nagrađeni prekrasnim pogledom s vrha Bijelih stijena (1355 m nm). Ono što privlači pažnju promatrača su Samarske stijene koje se svojom ljepotom dodatno ističu među zelenilom koje ih okružuje. Nakon kratkog predaha na vrhu, fotografiranja i ‘štambiljanja’ planinarskih dnevnika krenuli smo Vihoraškim putem prema Samarskim stijenama i usput razgledali neke od napoznatijih stijena: Kapelicu, Slonovu bradu, Prste i Ljusku. Ovaj dio staze je vrlo zahtjevan zbog strmih i skliskih stijena te kamenja i zemlje koji se odranjaju pa treba biti dodatno na oprezu. Putem smo sretali brojne planinare i rekreativce koji uživaju u prirodi kao i mi.

Naše hodanje do Samarskih stijena trajalo je oko 5 sati uz česte pauze za ‘nešto prigrist’ i popiti vode, fotografiranje ili jednostavno za kratki predah i uživanje u zvukovima prirode. Planinarenje je završilo na Samarskim stijenama kod Ratkovog skloništa gdje smo se kratko zadržali, napravili zadnje fotografije i ‘počistili’ ruksake barem što se hrane tiče. Na vrh Samarskih stijena se nismo popeli jer moramo nešto ostaviti i za sljedeći put, da se imamo razloga vratiti. Zatim je uslijedilo jednosatno spuštanje prema autima i povratak prema Križevcima. Iako fizički poprilično iscrpljeni vratili smo se kućama s osmjehom na licu i punih baterija za nadolazeći radni tjedan.