Zašto slobodan softver?

Ovaj je tekst prvotno objavljen na internetskom portalu Linux za sve, a ovdje je prenesen kao svojevrsni nastavak prošlih tekstova o slobodnom softveru objavljenih na portalu Križevci.info: Uvod u svijet slobodnog softvera, Prvi koraci prema digitalnoj slobodi.

Firefox, GNU/Linux, LibreOffice, WordPress, VLC, Blender, GIMP, phpBB, 7-Zip, Thunderbird neki su od popularnih predstavnika softvera koji poštuje slobodu svojih korisnika — slobodnog softvera. Mnogi korisnici gore nabrojanih programa niti ne znaju za ovakvu kategorizaciju, a oni koji znaju, slobodan softver koriste iz vrlo različitih razloga…

Netko koristi slobodan softver jer je najčešće besplatan, netko koristi iz inata prema predstavnicima vlasničkog softvera (npr. Windowsima koji su mu do tad previše puta upropastili podatke na računalu), netko koristi jer misli da je “cool” biti alternativan, netko voli hakirati i modificirati softver kojeg koristi, netko tvrdi da slobodan softver čini ljude boljima i sl.

Postoji i brdo tehničkih argumenata kao što su “nema virusa ni spywarea“, “brži je od vlasničkog softvera” i “jednostavniji je za korištenje”. Međutim, većina tih argumenata može se relativizirati i svesti na to da se radi o osobnim preferencama ili da određeni argument vrijedi samo u određenim uvjetima. Može li se naći neki razlog s apsolutnom vrijednošću? Neki koji se ne bi mogao relativizirati bez velikih implikacija? Neki koji čini slobodan softver suštinski drugačijim od vlasničkog u svakom kontekstu? Ako takav razlog postoji, onda bi po njemu bilo lako prosuditi, i to neovisno o perspektivi, čini li Canonical ili Google dobro svojim djelovanjem za zajednicu slobodnog softvera ili mijenja li Microsoft nedavno održanom konferencijom o open sourceu svoju “ćud”.

Slobodan softver definiraju četiri slobode: sloboda pokretanja u bilo koje svrhe, sloboda proučavanja i modificiranja izvornog koda, sloboda dijeljenja softvera i izvornog koda te sloboda dijeljenja modificiranih verzija. Te četiri slobode partikularno zapravo ne donose ništa revolucionarno ni apsolutno. Pozivanje isključivo na jednu od njih, na više njih ali ne sve, ili na neke posljedice tih sloboda pojedinca može svesti na ulogu fanboya — osobe čiji su argumenti vrlo diskutabilni i u načelu subjektivne prirode. Tada mnogi zaključe: “Kao što postoje fanboyji Microsofta ili Applea, tako postoje i fanboyji slobodnog softvera.” Sve je to isto i bolje je uopće ne raspravljati nego zaključiti “o ukusima se ne raspravlja”.

Takva je relativizacija posve pogrešna uzme li se u obzir važnost slobodnog softvera u totalitetu; dakle, sve četiri slobode istovremeno, i promotri li se njihove posljedice u širem kontekstu. Odakle proizlazi važnost slobodnog softvera u totalitetu ako su njegova partikularna svojstva nevažna za većinu ljudi pokušat ću objasniti u ovom tekstu.

Iako je naredni tok misli mnogima poznat, iskustvo pokazuje da je pretpostavka o “opće poznatom” često precijenjena, stoga ću ovdje pokušati izgraditi argumentaciju od nekih temeljnih postavki, čak i pod cijenu da će nekima tekst biti dosadan uz to što je poduži. Ali eto, krenimo od početka…

Pale u društvu

Pale programer, koji je sam na svijetu, ne raspoznaje razliku između slobodnog i vlasničkog softvera jer sve programe što isprogramira koristi kako želi i posjeduje izvorni kod svakog od njih. Dijeliti ih ne može jer ne postoji nitko tko bi ih primio. Slobodan se softver time identificira tek u odnosu na druge, tj. u odnosu na društvo. Zato se valja prisjetiti što društvo jest.

Ljudi nisu samotnjačka bića, već im život u skupinama povećava izglede za preživljavanje, ali i povećava kvalitetu života. Valja shvatiti da to nije izbor ljudske vrste, nego odraz njezine prirode. U skupini vladaju odnosi između pojedinaca koji definiraju ono što zovemo društvom. Ti su odnosi određeni prostor-vremenskim i povijesnim kontekstom, a upravo nam povijest govori da se oni neprestano mijenjaju. Drugim riječima, društvo se neprestano mijenja. Nekad se mijenja polagano i postepeno, a nekad se do promjena dolazi naglo, kroz revolucije i prevrate. Često se teoretizira i predviđa da će se društvo u jednom trenu ustabiliti i da strukturalnih promjena u njemu više neće biti. Taj trenutak ponekad se naziva i “kraj povijesti”. Postoji li takav trenutak? Ako postoji, hoće li ljudski rod do njega jednom stići ili će mu se samo beskonačno približavati? Ako takav trenutak ne postoji, preostaje li nam onda samo vrludanje bez smisla i cilja sve dok postoje uvjeti za život u ovom kutku Svemira? Na ta pitanja nemamo siguran odgovor, ali nećemo pogriješiti ako uzmemo samo jedno: društvo se neprestano mijenja, ili kako je Heraklit to sročio: vječna samo mijena jest.

Nasuprot Heraklitu, dosta je smiono (ili bolje reći blesavo) tvrditi da se već sada nalazimo u posebnom razdoblju svjetske povijesti gdje je sve razriješeno i nakon kojeg ne slijede nikakve promjene.

Ilustrativna analogija s takvim tvrdnjama može se naći u fizici, koja slovi za jednu od “najegzaktnijih” ljudskih disciplina, čime je praćenje njezinog napretka i završetka uvelike olakšano. Najcjenjeniji fizičari svoga vremena često su tvrdili da je sve fundamentalno o prirodi otkriveno i da fizici preostaje posložiti još samo neke sitnice. Npr. Lord Kelvin 1900. godine u svom slavnom govoru predstavlja upravo prevladavajuće mišljenje fizičara 19. stoljeća, parafrazirano: “U fizici je sve otkriveno, a ostala su samo dva oblaka koja ćemo brzo raščistiti.” To proročanstvo bilo je posve pogrešno, jer su ubrzo iz ta dva “oblačka” uslijedile velike znanstvene revolucije (1900. Planck postavlja temelj kvantne teorije, a 1905. Einstein teoriju relativnosti). Neki moderni celebrityji u fizici i za modernu fiziku tvrde isto, pa tako Stephen Hawking kaže da ćemo kroz 20-ak godina imati teoriju svega (op. teorija svega hipotetska je teorija koja bi ujedinila sve poznate interakcije i time objasnila u principu sve fenomene u Svemiru). Jedini je problem što je tu frazu spominjao duže od 20 godina (“Koliko još, Papa Štrumf?”). Sreća je njegova da se nedavno predomislio, jer bi u suprotnom ostao upamćen baš kao i Lord Kelvin.

Kao u fizici, aktualni društveni kroničari slično govore za puno kompleksniji i nepredvidljiviji sustav – društveno uređenje, odnosno za liberalni kapitalizam: “Ovo je najbolje moguće društveno uređenje i zato nema smisla govoriti pa čak ni misliti o nekom alternativnom. Strukturalne društvene promjene više se neće događati.” Zar neki iz povijesti ništa ne uče ili je posrijedi nešto drugo?

Sintagma “kraj povijesti” zapravo je ključna za one koji vladaju u jednom periodu razvoja društva. Ako vladajući dokažu da se čovječanstvo nalazi na kraju povijesti, svatko tko se buni je nerazuman i ne može ništa promijeniti, jer to je to! Svaka promjena bila bi isključivo želja izoliranog iracionalnog pojedinca te unazađenje u odnosu na postojeće stanje. Društveno uređenje na kraju povijesti naziva se još i “prirodnim” ili “bogom danim” uređenjem. Poznato? Za svoje razdoblje, tako su mislili faraoni, robovlasnici, feudalci i kraljevi, a danas tako misli trenutna vladajuća elita i inteligencija. Očito je zašto svi oni tako misle. Tko ima najbolje u društvu, ne vidi zašto bi morao mijenjati svoj odličan položaj za neki lošiji, te vjerojatno očekuje da se takva situacija održi unedogled s retoričkim pitanjem: “Što nam sad fali da bismo išta mijenjali?” Problem je što se redovito značajan broj društvenih sudionika s tim zaključkom ne slaže i želi definirati nove odnose u društvu da bi popravili svoj relativni položaj u odnosu na ove kojima je naprosto super. Ako se tako generiraju društvene promjene, jednostavno je naći indikator nalazimo li se na kraju povijesti ili ne: dovoljno je pogledati postoje li igdje u svijetu grupacije ljudi koje nisu zadovoljne svojim statusom u odnosu na neke druge grupacije. Danas je taj odgovor očit — postoje!

Festival demokracije

Kao civilizacija otkrili smo da je demokracija dobar mehanizam za promjenu društva bez kaosa. Ako dopustimo da svi odlučuju o odnosima i budućnosti društva, naglih promjena i velike cijene koje ih prate više neće biti, jer će nezadovoljna i zanemarena skupina demokratskim putem poboljšati svoj položaj i prava. Demokracija je ideal ove civilizacije koji potječe još od antičke Grčke i dao je već mnogo dosega za koje kažemo da su civilizacijski. Zahtjev za demokracijom uključuje pravo da se društvo mijenja, ali i da o tim promjenama odlučuju svi. Zašto je bitno da odlučuju svi? Nitko ne može sa sigurnošću znati kako društvo treba izgledati, nema takvog superračunala niti genija koji može izračunati ili uvidjeti najbolje društvene odnose. Igranje na demokraciju, igranje je na najsigurniju kartu ako želimo da se društvo razvija i napreduje.

Spomenuti društveni kroničari došli su do zaključka da su trenutne zapadne zemelje idealna društva jer je u njima uspostavljen “demokratski poredak”. Svi se oni kunu u današnju demokraciju, ali ona ne daje očekivane rezultate. Statistike pokazuju da unatoč “demokratskom poretku” značajan dio stanovništva ne sudjeluje aktivno u demokratskim procesima unutar svoje zemlje. Ispod mora analiza ovog pitanja krije se odgovor: većina ljudi nema osjećaj da tim demokratskim mehanizmima utječe u bitnim crtama na društvo kojeg čini. Izbori koji im se nude, izbori su između identičnih politika, samo s drugim licem.

Upravo aktualna kriza raskrinkava sve maske o demokratskom društvu i pokazuje koliki je ogroman deficit demokracije i u najrazvijenijim tzv. demokracijama svijeta. Zašto su za većinu ljudi osnovni civilizacijski dosezi kao radnička prava, besplatno zdravstvo i obrazovanje sve nedostupniji? Zašto građani zemalja eurozone plaćaju ogromnu cijenu za dugove koje nisu sami uzrokovali, već koji su generirani spašavanjem financijskih tržišta? Zašto demokratskim putem ne mogu odlučivati o tim pitanjima?

Ovo što danas imamo nije demokracija, već privid demokracije. Svakih par godina organiziraju se “festivali demokracije”, a zapravo se demokratski odlučuje o perifernim i nevažnim pitanjima. Tako ćemo uvijek moći odlučivati o stvarima koje nisu u sukobu s interesima vladajuće elite, npr. želimo li da se riječ “brak” definira ovako ili onako, ili ćemo se zabavljati oko nacionalnih pitanja i vjeronauka u školama. O ključnim odlukama koje definiraju odnose u društvu nećemo moći raspravljati. To trenutno na svojoj koži najbolje vide Grci, koji su prije više od 2000 godina imali više demokracije nego je imaju danas.

Ne valja se zavaravati misleći da je dovoljno gurati i osigurati samo demokraciju. Demokracija može funkcionirati samo u društvu ravnopravnih; ponajprije ekonomski ravnopravnih. Ako netko posjeduje milijun puta više od nekog drugog, nužno slijedi da njegov glas ima značajno veći utjecaj, želio on to ili ne. Dominacija takve bogate manjine time efektivno poništava demokraciju jer oni, baš kao i svi drugi, glasaju o svom interesu, ali se njihov glas više broji i time oni upravljaju društvenim promjenama, iako svi žive u “demokraciji”. Zato demokracija i ekonomska ravnopravnost dolaze samo u paketu: niti se ravnopravnost može ostvariti bez demokracije, niti postoji istinska demokracija bez ravnopravnosti. Dokidanjem i jednog od tih pojmova, dokidaju se oba. Time se vidi zašto demokracija danas funkcionira samo na karnevalskoj razini. Što je ekonomska nejednakost u društvima veća, to se više demokratski izbori pretvaraju u kazališne predstave i to manje izražavaju volju naroda. Kad se nalazimo u takvoj situaciji, o kraju povijesti smiješno je i govoriti.

Strukturne se promjene stoga u modernim “demokratskim” društvima događaju izvan formalnih instituta demokracije. Događaju se vršenjem pritiska odozdo, odnosno kad se ulice i trgovi napune prosvjednicima, kad radnici organiziraju štrajk, kad se ljudi solidariziraju i zahtijevaju ono što im na formalnim izborima nije bilo ponuđeno. Kada je formalni demokratski okvir zakazao (tj. nikad uistinu nije ni profunkcionirao), ovakvi postupci preostaju kao jedini način da se društvo promijeni…

Digitalna era

Digitalna je tehnologija danas sveprisutna i nema naznaka da će kretanje u smjeru informatizacije svih mogućih sustava i ljudskih djelatnosti prestati. Uređaje bazirane na digitalnoj tehnologiji rado prihvaćamo jer nam olakšavaju život, podižu efikasnost, povećavaju sigurnost itd. Ti uređaji više nisu primitivne mašine za koje brzo i jednostavno možemo utvrditi kako rade, već kompleksni sustavi sve češće pogonjeni softverom u kojeg nemamo uvid, odnosno vlasničkim softverom. Ne moramo svi znati kako ti uređaji funkcioniraju, ali opasnost nastaje kada ne kontroliramo sve te uređaje i tehnologiju o kojoj nam svakim danom sve više ovisi život. Kontrolu smo predali drugima, i što je još gore, ta se kontrola sve više centralizira. Nije problem ako se jedan pojedinac odrekne svoje privatnosti ili kontrole, problem je ako to naprave milijuni, odnosno milijarde.

Jednom kad smo predali kontrolu nad tehnologijom koja nam diktira živote predali smo i mogućnost samoodređenja, odnosno mijenjanja društva. Kad netko ima više kontrole i više moći u svojim rukama gubi se ravnopravnost, odnosno demokracija nestaje. O promjenama u društvu tada odlučuju samo oni koji imaju kontrolu, a kad netko odlučuje, u pravilu odlučuju na svoju sliku i priliku. Ako su to isti oni kojima je najbolje u društvu (elita), odluka je vrlo jasna: “Društvo se ne mora mijenjati jer je nama dobro!” Nije to teorija zavjere, to je posve racionalan mehanizam. Velika većina nas, kad bi se našla u poziciji da može izgubiti puno, činila bi korake da to spriječi. Ako posjedujete dionice Facebooka, nećete se boriti da se Facebook ukine, barem ne prije nego što prodate dionice, pa makar Facebook štetio društvu u cjelini. Za ovakav proces ne trebaju zle spodobe i negativci koji žele zavladati svijetom. Ne. Vladajuća elita želi samo zauvijek ostati vladajuća. Nema tu nikakvog dogovora ili tajnog društva da bi svi djelovali s istom namjerom. Svatko od njih djeluje u svom sebičnom interesu, a ti interesi se zatim poklapaju, pa njihovi pojedinačni interesi postaju zajednički interes te klase. Može se uočiti da se nekad njihovi partikularni interesi ne poklapaju (kad Samsung tuži Apple npr.), ali u konačnici njihov opstanak ovisi samo u odnosu na ostatak društva, pa su njihova međusobna previranja zanemariva u odnosu na njihov interes da osiguraju svoju poziciju.

Kontrola društvenih procesa kroz tehnologiju u toj situaciji dolazi kao naručena! Kroz tu je tehnologiju moguće snažno utjecati, ako već ne upravljati društvom, pa zašto to ne iskoristiti i osigurati vlastiti opstanak? Idealno bi bilo kroz tehnologiju kontrolirati mase da bi se simulirao kraj povijesti. Naprosto je glupo ne iskoristiti takvu pogodnost koja se nudi na pladnju da bi se osigurala vlastita pozicija, pa bi bilo jako čudno da se to već ne koristi.

Nebrojeno je dokaza da oni koji imaju kontrolu nad tehnologijom ujedno je koriste i za svoju svrhu. Najsvježiji primjer jest afera o NSA-inom masovnom špijuniranju digitalnih komunikacija. Samo tijekom ožujka ove godine prikupljeno je 97 milijardi digitalnih podataka o Amerikancima (“veći skandal”), ali i o građanima diljem svijeta (“manji skandal”). Ako je Facebooku, Googleu, Microsoftu, Appleu, Yahoou i drugima stalo do privatnosti korisnika, kako to da vladina agencija ima pristup svim podacima na njihovim serverima? Oni svi odreda poriču da su ikada išta znali o PRISM-u, a opet, podacima s njihovih servera NSA se posluživala kao u supermarketu. Neki su čak prilagodili svoje sustave da to posluživanje vladinih agencija bude što jednostavnije! Opravdanje za ove postupke američke vlade posve je uobičajeno: “Jedino tako možemo građane svoje zemlje efektivno obraniti od zlih dečkiju (bad guys), stoga je takvo postupanje nužno.” A kako se točno mogu okarakterizirati “zli dečki”? “Zli dečki” su svi oni koji žele promijeniti postojeće društvo, a “slučajno” motivacija za te promjene proizlazi iz nezadovoljstva vlastitim životom ili životima svojih bližnjih. Iz toga se zaključuje da vladajuća elita smatra da je ovo kraj povijesti i da se pod svaku cijenu mora zaštititi postojeći poredak od iracionalnih skupina “lijenčina”, “radikalnih islamista”, “tupana”, “zlih” itd. Time je krug zatvoren, a teza potvrđena. Vladajući otvoreno priznaju da će iskorištavati i kontrolirati tehnologiju da bi očuvali postojeće stanje pod svaku cijenu, makar je ta cijena ogromna – nadziranje i kontroliranje cijelog stanovništva.

Zašto Facebook, Google, Microsoft, PayPal, Twitter, Apple i svi drugi dopuštaju korištenje svojih servisa za ovakvu kontrolu i nadziranje? Prvi je razlog jednostavan: sukob s vlastima nije dobar za posao (kao što glasi neko od ferengijskih pravila stjecanja), a rukovodioci korporacija odgovaraju samo svojim dioničarima (ne korisnicima!) pa će uvijek radije žrtvovati privatnost korisnika nego profit dioničara. Kad bi korisnici bili dioničari, možda bi bilo drugačije, ali nemamo prilike takvo što ni isprobati, jer takva rješenja nisu poželjna niti “prirodna”. Drugi je razlog suptilniji: i njima odgovara ovakva konstelacija, jer svi oni imaju velik utjecaj na politiku i vlast. Google i ekipa su efikasno stopirali PIPA-u i SOPA-u plaćanjem “profesionalaca za lobiranje”, ali ne zbog narušavanja privatnosti korisnika, već zbog narušavanja vlastitih profita. Čim su se zakonski prijedlozi izmijenili njima u korist (a za privatnost građana i dalje ostali pogubni), prijedlozi su dobili zeleno svjetlo i prošli su glasanje. I zato Twitter i Facebook mogu podržavati arapska proljeća, dok im u SAD-u ne pada na pamet sponzorirati ni Anonymuse ni pokret Occupy jer bi bilo naprosto glupo izbiti si adut iz ruke.

Da bismo spriječili zaključivanje na prečac, potrebno je ponovno podsjetiti da ovo nisu teorije zavjere, već racionalni mehanizmi kojima bi se svi s imalo pameti vodili kada bi bili u toj poziciji. Ti su mehanizmi sustavno generirani, a ne proizvod “zločinačkog uma” koji želi zavladati svijetom.

Trenutno stanje stvari, ne ide u prilog demokraciji, a još manje u prilog društvenim promjenama.

Kako se tu uklapa slobodan softver?

Slobodan nam softver omogućuje da preuzmemo kontrolu nad tehnologijom koja nas okružuje – iz ruku centraliziranih sustava u svoje ruke. Nitko ne može znati što je dobro za društvo, već društvo mora imati mogućnost mijenjati samo sebe. Možemo međusobno zastupati suprotna stajališta i vizije budućnosti, ali moramo ih barem moći artikulirati slobodno. Ako to netko učini umjesto nas, učinit će to vjerojatno na vlastitu korist, a svoju će viziju prezentirati kao kraj povijesti.

Iz svega ovoga slijedi da ni Google ni Canonical ni Facebook ni Microsoft (kao ni ostali) ne djeluju u korist slobodnog softvera, jer njegova osnovna važnost leži dijametralno suprotno – u informatičkim sustavima koje upravljaju i kontroliraju korisnici, a danas su korisnici gotovo svi (mobitela ima više nego stanovnika!). Možda Canonicalove usluge u oblaku (Ubuntu One) još nisu obuhvaćene projektom PRISM, ali je neizbježno da će kad-tad postati dio njega ili nekog sličnog sustava nadzora nastavi li povećavati svoj tržišni udio. To će biti racionalna poslovna odluka koja će omogućiti daljnji rast kompanije, jer bi suprotna odluka bila herojski potez koji vodi u samouništenje.

Treba naglasiti da nas slobodan softver neće sam uvesti u bolje i pravednije društvo. Slobodan softver (uz koji se podrazumijevaju i otvoreni protokoli i standardi te decentralizirane mreže) nužan je preduvjet za slobodno društvo — ono društvo koje samo odlučuje o svojoj sudbini i koje se može mijenjati. Slobodan je softver tek jedan od mnogih preduvjeta na kojima moramo inzistirati – nikako ne i jedini – no sasvim dovoljan da se utvrdi njegov fundamentalni značaj za sve nas. Ako tu vrijednost relativiziramo, sigurno ćemo postati robovi kraja povijesti.