Od Škiljana do Čataja – Križevci zaslužuju Beckettov centar

Križevčanima je gotovo nepoznata činjenica da se rodna kuća Mladena Škiljana (r.1921.), poznatog hrvatskog dramaturga, intendanta zagrebačkog HNK-a te osnivača i redatelja Dramskog kazališta „Gavella“, nalazi u samom centru grada, u Zakmardijevoj 7 gdje je danas smješteno Udruženje obrtnika Križevci. Oni upućeniji u kulturna zbivanja u gradu znaju da par stotina metara niz ulicu, na Strossmayerovom trgu 5, u zgradi bivše sinagoge već preko tri desetljeća djeluje sobno kazalište, jedno od najmanjih u Europi, pod vodstvom kazališnog alternativca Borisa Čataja (r.1945.).

Križevački kazalištarci

No, ova geografska blizina nije jedino zajedničko Škiljanu i Čataju. Škiljan je još 1958. s tadašnjim Zagrebačkim dramskim kazalištem na sceni dečjeg pozorišta Boško Buha u Beogradu gostovao sa Svršetkom igre (Fin de partie), dramom velikog irskog dramatičara, pisca i pjesnika Samuela Becketta (1906.-1989.). Čataj je pak sa svojim komornim teatrom „Nina Vavra“ sedemdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća više puta nagrađivan na uglednoj Beogradskoj reviji alternativnih malih scena (BRAMS) za postavljanje Beckettovih komada, a 1989. je postao i članom uglednog međunarodnog žirija.

Za pokojnog Škiljana će veliki Pero Kvrgić reći da je za hrvatsko kazalište „bio inicijator i inovator mnogih stvari. Izmislio je Becketta, Ionescoa, originalnog Dunda Maroja, napravio je jednu koreodramu…“ (intervju za Novosti, br. 666, 24. rujna 2012.). Milojko Knežević, najplodniji prevoditelj Becketta na ovim prostorima, Čataja pak naziva vrhunskim Becketto-speleologom, dok je stručno povjerenstvo BRAMS-a 1986. godine nagrađivanjem njegove izvedbe „Ohajske improvizacije“ istaknulo da „dobiva i nove smernice za nove putove u istraživanju scenskog jezika.“

Međunarodni istraživački centar

Ne čudi stoga inicijativa koju redatelj Čataj pokreće za osnivanjem Međunarodnog centra za istraživanje Beckettove dramaturgije, koji bi bio mjesto godišnjih okupljanja umjetnika i stručnjaka za Beckettovo nasljeđe, ali i djelovao kao dokumentacijski centar za sva svjetska izdanja autorova opusa.
– Takav centar ne postoji nigdje u svijetu, iako Becketta postavljaju od Francuske i Engleske sve do SAD-a i Japana, napominje Čataj, ističući da bi otvaranje Centra smjestilo Križevce na kulturnu kartu svijeta te mnogo značilo i za turizam grada.

Iako ovakav projekt zahtijeva i određena ulaganja, Čataj je optimističan i kaže da u svijetu postoje zaklade i kulturni mecene koji bi mogli prepoznati i rado podržati jedinstvenost ove ideje. Jedna od takvih donatorica je zasigurno i talijanska barunica Lucrezia de Domizio Durini, kolekcionarka i autorica nekoliko desetaka knjiga, u čijim riječima Čataj vidi izuzetnu bliskost Beckettovoj estetici: „Vjerujem da treba djelovati u tišini, da ima previše buke na ovoj zemlji. Treba stvarati tišinu, zato što ona sa sobom donosi razmišljanja o nama samima i svijetu. Stvorila sam ideju o umjetnicima tišine. Umjetnici moraju biti iz različitih nacija, imati različite ciljeve istraživanja, oni moraju biti iz raznih generacija, jer umjetnik nema životne dobi.“

‘Želim završiti ono što je započeo Škiljan’

Ključnim preduvjetom za uspješno financiranje osnivanja međunarodnog Beckettovog centra Čataj smatra dobivanje reprezentativnog prostora u staroj gradskoj jezgri. Budući da njegova Udruga za glazbeno-scensku djelatnost “Dijalog” iseljava iz sobnog kazališta koje je u 31 godinu djelovanja posjetilo više od 14 tisuća ljudi, jer se zgrada bivše sinagoge, prema najnovijim planovima, treba urediti kao turističko-informativni centar, Čataj se nada da bi se za Beckettov centar ipak našlo mjesta u središtu grada. Prikladnim smatra prostor na katu zgrade na Nemčićevom trgu 10, upravo na pola puta između Škiljanove rodne kuće i sobnog kazališta:
– U toj gradskoj palači već su Matica hrvatska i Braća hrvatskog zmaja, a bilo bi idealno da Grad ostale prostorije namijeni za novo sobno kazalište, dokumentacijski centar i prostor za glumce, ističe Čataj, izražavajući zabrinutost što ta nekretnina zbog nebrige godinama propada.

Kao prošlogodišnjim dobitniku gradske nagrade za životno djelo za volonterski četrdesetogodišnji rad na organiziranju kazališnog života, želja ovom vitalnom šezdesetosmogodišnjaku je nastaviti s društvenim angažmanom, kako bi Beckettov opus i kazališna istraživanja postali dostupni studentima dramaturgije s hrvatskih sveučilišta kao i studentima stranih jezika, jer bi se predstave igrale i na talijanskom, engleskom i francuskom. Generacije zainteresiranih Križevčana bi se pak mogle i same uvjeriti u istinitost riječi kritičara Ferida Muhića iz 1989. o Čatajevom životnom pozivu: „Tišina je ono bešumno svjetlo koje stiže do najdubljih provalija naše podsvesti i ta je reska, bešumna svetlost prodirala kroz ovu predstavu, čini mi se savršeno. Boris, nisam gledao boljeg Beketa u životu!“