Kruno Jošt: ‘Kulturu treba otvarati’

Križevci.info prenosi najnoviji intervju iz rubrike “U fokusu” portala Kulturpunkt.hr, koja je dio projekta “Abeceda nezavisne kulture” koji zajednički provode udruga Kurziv i udruga Kulturtreger iz Zagreba. Projekt bilježi razvoj nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj i to u online prostoru, na portalu Kulturpunkt.hr, i offline prostoru, na otvorenim razgovorima i u Centru za dokumentiranje nezavisne kulture. Ovo je online arhiv ideja i praksi nezavisne kulture od 90-ih do danas kojima je zajednička njihova aktivna uloga otpora prema postojećim društvenim okolnostima, nametnutim kao neupitnim vrijednostima. O nezavisnoj kulturi, neformalnoj edukaciji, suradničkim praksama, suvremenoj umjetnosti i novim medijima razgovarali su s Krunom Joštom iz udruge UKE.

Na koji si način ušao u priču nezavisne kulture, neformalne edukacije, suvremene umjetnosti i novih medija?

Početkom devedesetih studirao sam na ALU Zagreb gdje se inzistiralo na akademskom stilu, a fokus je bio na tome da umjetnik napravi svoj potpis, da se prepoznaje njegov način izražavanja, jer je premisa bila da svojstveni stil izražavanja garantira potpis, što garantira unikatnost djela, a to zauzvrat garantira prepoznatiljivost i vjerojatno prodaju. Perspektivni studenti i studentice shvatili su da se mogu probiti jedino stvarajući vlastiti izraz, pa se tako umjesto proučavanja vremena i okolnosti u kojima žive, eksperimentiranja i pronalaženja svojeg puta, okretalo prema definiranju likovnog potpisa koji je u više slučaja bio dekorativan.

Zbog želje za eksperimentom i nečim drugačijim od onog što je bilo ponuđeno, puno nas je u to vrijeme otišlo “van”. U Amsterdamu sam 1996. upisao Gerrit Rietvield likovnu akademiju, smjer koji se zvao Slobodni smjer koji mi je otvorio puno prilika da se upoznam s drugačijim medijima, da radim različite stvari, ali ponajviše mi je pokazao kako da umjetnički rad shvatim kao projekt, gdje postoje istraživanje, eksperiment i umjetnički rad. Na studiju su bili jako otvoreni prema tome da umjetnik koristi što više medija u svom radu. S jedne strane, to je bio dosta klizav teritorij jer nikada nisi znao s čime ćeš završiti, dok je s druge strane bio teritorij za ispitivanje i samokritiku. Bilo je to odlično iskustvo. Pored toga Amsterdam je sam po sebi vrvio neformalnim mjestima, skvotovima, društvenim socijalnim centrima i sličnim. Tu sam naučio cijeniti kulturu autonomije i izvan institucionalnoga.

Iz Amsterdama sam se vratio oko 2001. godine. Prema mojoj procjeni, tada je val civilnoga društva bio najveći i najjači, svi su bili jako motivirani, sve se kretalo. U Križevcima sam krenuo raditi kroz udrugu K.V.A.R.K., a 2003. osnovali smo udrugu UKE i okrenuli se radu s umjetnicima i eksperimentalnim i suvremenim umjetničkim formama. Od početka djelovanja većina projekata bila je međunarodnog karaktera. Uvijek smo djelovali u javnom prostoru, pokušavali javnom prostoru pružiti to što smo mislili da mu nedostaje, hakirali smo zapravo te prostore i kulturne sisteme na koje smo nailazili. Ta se priča nastavila kroz sljedećih deset godina, što se tiče suradnje s umjetnicima i što se tiče načina rada. Naravno da je u cijeloj to priči komunikacije i umrežavanja Internet najjači alat, a kompjuter svakodnevnica i da se novomedijska umjetnost prirodno spaja s našim načinom rada. Svi radovi, bilo individualni, no većinom suradnički, imali su karatker socijalno angažiranih radova i konceptualno su bili aktivističko usmjereni prema kolektivizmu.

Mislim da sam nakon studija u Amsterdamu jednostavno uvidio da institucije kojima sam bio okružen nemaju uvjete praćenja rada umjetnika novih medija. Za mene je ta vrsta umjetnosti uvijek predstavljala svojevrsni eksperiment, propitivanje sistema u kojima živimo, uključujući najveće tabue u umjetnosti: autorska prava te originalnost djela tj. individualizam naspram kolektivizma. Kroz suradnju s istomišljenicima normalan je put da se okrenete prema nezavisnom i razmišljate o autonomnim sustavima.

Nakon osnivanja, 2003. godine, UKE je počela razvijati samostalne projekte od kojih je većina i danas aktivna. Godine 2004. održan je prvi EEII, festival Eksperimentalne elektronske intervencije.

Prvi je EEII održan u Križevcima, u tadašnjem Domu hrvatske vojske, bivšoj vojarni JNA koja nije bila u funkciji. Uspjeli smo u ogromnoj kino dvorani napraviti festival i uključiti sve popratne prostorije. Tada smo dobro surađivali s Austrijskim kulturnim forumom tako da je bilo mnogo Austrijanaca i bio je izuzetno dobar festival. Lokalna ekipa je došla kad su čuli da je to elektronički festival misleći da dolaze na techno party tako da su došli vrlo dobro ”pripremljeni” za događaj i bili su malo, da tako kažem, iznenađeni. Austrijska ekipa bila je ekipa noisera iz Innsbrucka i Linza. Sve vrlo kvalitetni eksperimentatori mlađe generacije koji su odrastali po klubovima kao što su KAPU ili Stadwerkstat. Nakon festivala pomoću Clubture mreže dio je festivala išao u Rijeku, Knin, Karlovac i Pulu. Bilo je to prekrasno iskustvo i tada su krenuli kontakti s Karlovcem i Domaćima s kojim smo poslije puno radili i započeli zajednički Multimedijalni kamp, a s riječkim Spiritom te u Puli u Rojcu s Moteparadiso haclabom pokrenula se ideja o Internet radiju.

Jedan dio interesa udruge uvijek je bio u zvuku, tako da se iz festivala razvilo pregršt projekata – netlabel sa nekonvencionalnom glazbom GentleJunk NetLabel, pa kanije i improvizacijska skupina Impromondays, kao i performativne noise grupe kao Noise Wall, GentleJunk co. i Live Noise Tupi. Projekti kao što su AOS (Art Operating Systems) i Culture Robot nastali u kasnije u suradnji sa internacionalnim umjetnicima.

Na osnovi improvizacije i suradničkih praksa nastao je i Slobodni radio. Kako je nastala ideja i tko je sve sudjelovao u tom, prvo internetskom, a onda putujućem projektu?

Godine 2005. EEII je organiziran u Križevcima i na njemu je sasvim slučajno bio jedan par iz Brazila. S udrugom Domaći iz Karlovca počeli smo razmišljati o mreži slobodnih internet radija. Interesantno je bilo skupiti ekipu koja se bavi internetskim radiom koji pokriva, s aktivističke strane, slobodne medije i uopće slobodno djelovanje, u smislu licenci, te s umjetničke strane korištenje zvuka, odnosno sound art-a. Poslali smo pozive svima koji se bave radio emisijama koje uključuju slobodarske prakse i nekonvencionalni način radio emitiranja. Mejlovi su između ostalih došli i na Indymedia liste te smo tako stupili u vezu s kolegama iz Brazila. Uskoro smo komunicirali sa Chicom Caminattijem iz Campinasa koji se tada bavio slobodnim radiom pod nazivom Radio Muda (što znači korijen ili rizom na brazilskom) te dogovorili njegov dolazak na EEII 2005.

I tako nas je taj Brazilac uputio u cijelu priču open source softvera za strimanje i radio, arhiviranja, kombiniranja Internet radija s FM radijom. Tu je započela priča, malo preko Clubturea, malo preko ovih i onih, a sudjelovali su Domaći, UKE, Spirit, a povremeno su se priključivali i Monteparadiso i ACT. Cijela ideja Slobodnog radija Stanice MIR bila je postavljena horizontalno i otvoreno. Nismo htjeli imati novu organizaciju, već je to bila neformalna inicijativa postojećih organizacija gdje je svaka mogla aplicirati za svoje programe na razne fondove, a radio program smo dogovorali putem chata ili mejla. To je bilo podosta raznoliko, neka vrsta kolaža gdje je UKE najviše radio sound art, no Stanica MIR objedinila je sve vrste glazbenog i govornog programa i upravo je to bilo dobro kod nje.

Godine 2007. pokrenuli ste projekt istraživačke suradnje između Brazila i Hrvatske pod nazivom Free culture, a koji se temeljio na otvaranju kultura i kulturnoj razmjeni dviju zemalja. Kako je došlo do njega i kako se razvijao?

Nakon EEII festivala 2005. dobili smo poziv za uzvratnu posjetu. Sretna je okolnost bila da su tada naši kolege iz Brazila radili na projektu otvaranja digitalnih centara koji su bili temeljeni na filozofiji otvorenog softvera. Tada su radili u Ministarstvu kulture Brazila, a ministar kulture bio je velika pjevačka zvijezda Gilberto Gil, svojevrsni pandan Jimmyju Hendrixu u SAD-u. On je podržavao digitalnu kulturu softvera otvorenog koda. Primijetili smo jedinstveni odnos ministra i ministarstva kulture prema kolonizatorskoj poziciji u kojoj je Brazil oduvijek bio, gdje se na državnom vrhu pokrenula priča o promjeni. Brazilci su rekli da će probati u sve škole uvesti open source softver, bez obzira na ruralne ili urbane dijelove, od prašume do većih gradova. Donekle su i uspjeli u tome, naravno, nije to lak poduhvat. U UKE smo osjećali da imamo mnogo za naučiti iz takvog pristupa.

Dakle, dobili smo poziv od ministarstva za sudjelovanje u projektu Free culture Hrvatske i Brazila i taj se projekt provodi do danas, a fokusiran je na razmjenu umjetnika i znanstvenika te suradnju koja se temelji na idejama i pozicijama slobodne kulture, slobodnog softvera. Do sada smo ugostili preko dvadeset umjetnika i aktivista slobodnih medija iz Brazila te ostvarili razmjene umjetnika u desetak gradova u Brazilu. Suradnja se razvija na više nivoa, pa smo tako u svibnju 2013. sudjelovali na Pixelache festivalu u Helsinkiju kao kustosi izložbe Bricolabs, neformalne mreže koja je inicirana u Brazilu.

Što je to Bricolabs?

Bricolabs je neformalna mejling lista koja se bavi rezonantnim mrežama gdje se svijet proučava kroz različite discipline kako bi se našao pravi tempo postojanja. Bricolabs smatra da se kreativnost i humanističko promišljanje vezuju uz svjesnost i održivost te samo tim povezivanjem možemo naći alternative sveprožimajućem pankapitalizmu i konzumerizmu koji nas okružuje. Bricolabs je internacionalna grupa ljudi koja razmišlja o sličnim stvarima, ali djeluje u različitim sredinama, odnosno pokušava se odmaknuti od lokalnog ili globalnog konteksta i propitati na koji način možemo pomoći jedni drugima, ali bez kolonizatorskog pristupa. S obzirom da je ideja krenula iz Brazila, cijela mreža ima fluentni smisao gdje, za razliku od nekih drugih mreža na internetu koje su veoma fokusirane, Bricolabs nije tako usredotočena pa ju je time teže i objasniti. Ako bi pokušao objasniti Bricolabs mrežu jednostavno objašnjenje bilo bi da se bavi DIY tehnologijama, srazom novih i starih tehnologija i ekološki je orijentirana. Bricolabs također propituje centrizam “sjeverne” ili “zapadne” kulture, a s njim i odnos centra i periferije, originala i kopije, izvora i tokova… Bricolabs je kao neformalna inicijativa bila pozvana da kurira izložbu i organizira konferenciju na Pixelache-u u Helsinkiju. Tamo se prvi put okupila ekipa od petnaestak bricosa, najveći broj koji se ikada vidio uživo!

UKE je do suradnje s Bricolabsom došao preko svojih projekata recikliranja stare audio elektronike koja se prerađivala kroz circuit bending metode u nove instrumente. Ovdje smo našli zajedničku notu s Bricolabsom. Kasnije se suradnja proširila u svim mogućim smjerovima – od recikliranja softvera do projekta bricoboat o kojem raspravljamo već neko vrijeme. Bricoboat zamišljen je kao prekooceanski brod koji bi istovremeno bio umjetnički laboratorij, univerzitet, laboratorij za održivo življenje i samoodrživi organizam za preživljavanje, koji bi funkcionirao između kontinenta i gdje bi se znanje prenosilo drugačije nego na klasičnim univerzitetima, tj. prenosilo bi se na način da i učitelji i učenici uče istovremeno kroz metode radionica gdje je važna razmjena znanja, a ne prijenos informacija.

Možda je najbolje objasniti Bricolabs kroz neki od projekata sudionika mreže pa ću spomenuti open source perilicu za veš, projekt koji je zamišljen da djeluje u onim zemljama gdje postoji nedostatak vode ili gdje populacija nema pristup vodi, što zbog njene nedostupnosti, zagađenosti ili nedostatka resursa. Ekipa okupljena na nekom od njihovih festivala napravila je jako iscrpne studije o tome i iznjedrila je jako dobre ideje o pranju veša. Naprimjer, u Kolumbiji ima mnogo taksija i svi oni imaju velike prtljažnike. Kako su ceste neravne, nastala je ideja da svaka taksi stanica postane praonica veša gdje se kanta s vešom stavi u prtljažnik taksija i dok taksi odveze mušteriju, veš se opere kroz drmusanje taksija. Ideja zvuči malo suludo, ali s umjetničke strane, strane kreativnosti, te su ideje sjajne. Na tom terenu Bricolabs gazi u područje transdisciplinarnosti odnosno iznalazi rješenja za probleme s kojima se inženjeri više ne mogu baviti svojim pravocrtnim načinom razmišljanja.

EEII nastao je 2004, stanica MIR 2005. i MMKamp 2006, te su godine pokrenuti i Impromondays te 2007. Gentlejunk NetLabel. Svake godine UKE pokrene nešto novo dok se stari projekti uvijek vrte dalje, najčešće u novim, inovativnim formama. Iz stanice MIR. razvio se Slobodni putujući radio.

Kroz artivistički (aktivizam i artizam) rad te kroz internacionalnu suradnju otvorila se prilika za korištenje FM predajnika te su uskoro emisije internet radija postale i piratske FM radio emisije. Projekt Putujući slobodni radio posjetio je skoro dvadeset različitih događanja u tri različite zemlje. FM radio je stari medij za još uvijek aktualna pitanja medijskih sloboda. Naše je korištenje radija prešlo granice jednosmjernog izražavanja prema publici, postao je kritički alat u svakom umjetničkom djelovanju. Tako smo na MMKampu 2012. koristili radio kako bi prenijeli improvizirani nastup eksperimentalnih glazbenika uživo direktno na radio prijemnike u automobile koji su bili parkirani na parkingu gdje smo prikazivali filmove iz parkiranog vozila. Neka vrsta piroaktog drive in-a. Slobodni putujući radio dio je instalacije u galeriji Scheier u Čakovcu na izložbi HDLU Međimurja. Nek se čuje i naš glas instalacija je nazvana po istoimenom Papićevom dokumentarcu koji propituje odnos slobode kroz radio djelovanje i opresivnog i birokratskog sistema koji to djelovanje želi zaustaviti. Dvije izjave iz dokumentaca u vječitom loopu vrte se na kompjutoru koji je priključen na FM predajnik. Izjave tadašnjih radio amatera i danas su aktualne na piratskim radio valovima u geografsko-političkom području Sjeverne Hrvatske.

Multimedijalni kamp nastao je 2006. u organizaciji udruga Domaći, L.A.E. i UKE. Ove godine na kampu gradite geodezijsku kupolu u Čakovcu. Što je zapravo MMKamp po svojoj ideji i formi?

EEII je u početku bio u formi festivala – klasični postav pozornice, umjetnika, izvođača i publike. Pretvorio se u nešto sasvim drugo, tj. bliže onome što mu ime i govori: intervencijama. MMKamp zamišljen je drugačije, to je rezidencijalni prostor gdje ljudi zajedno žive i stvaraju. Također utemeljen na slobodarskim idejama i praksama, MMKamp propituje vezu kreativnosti i umjetničkog stvaranja u srazu s lokalitetom u kojem djeluje. Skoro svake godine MMKamp je bio u drugom mjestu i bavio se drugačijim radovima. Ovogodišnji je fokus UKE-a geodezijska kupola čiji se arhitektonski prostor koristi kao početak istraživanja o pokretnoj, modularnoj formi umjetničkog laboratorija. Kupola će poslužiti za radionice, sound art i projekcije, bit će centar našeg stvaranja od 12. do 22. kolovoza. Geodezijsku kupolu smatramo nekom vrstom socijalne skulpture koja bi djelovala prema vani, prema publici, a i privlačila bi publiku u kupolu da bude aktivni sudionik događanja.

Kroz rad UKE cijelo se vrijeme provlači nekoliko projekata koji su uvijek iznova izvedivi. Jedan je od njih Culture Robot. O čemu se radi?

Projekt koji je započeo kroz razmjenu Hrvatske i Brazila neka je vrsta interaktivne instalacije koja ima jaku notu participativnosti. Cijeli se projekt radi na par nivoa. Prvi je radionica, ulazi se u lokalni kulturni milje gdje postoji ekipa zainteresirana za novi vid kreativnosti, snimanje video i audio materijala te upoznavanje ekipe s lokalnim kontekstom. Materijali koji se naprave na prvom dijelu radionice koriste se u instalaciji gdje robot napravljen DIY principom prolazi preko mape i kad prođe određenim teritorijem pokreće određene događaje zabilježene kroz participativnost ljudi koji su sudjelovali u projektu. Osvojio je nagradu na festivalu ArteMov u Belo Horizonte u Brazilu 2009. I dalje funkcionira svake godine, prošle je godine prikazan u Brazilu u Recifeu. Metoda je uvijek ista, ali je priča drugačija jer je i lokacija drugačija. Godine 2008. imali smo radionicu u Sao Jose dos Campos u Brazilu gdje se i opet najzanimljivijom pokazala priča oko nedostupnosti vode. Istraživali smo kako arhitektura i urbanistički planovi prate način na koji se dostupnost vode razlikuje po klasama i kako ljudi hakiraju određene sisteme da bi došli do vode. Sve je mapirano i snimljeno, stavljeno u instalaciju. Culture robot je tako opet neka vrsta platforme ili alata kojim se lokalna zajednica koristi kako bi participacijom osvijestila neki lokalni kulturni problem ili fenomen. Vrlo je modularan i primjenjiv u svakakvim situacijama, prilagodljiv različitim kulturnim kontekstima.

Uz vizualni aspekt bavljenja umjetnošću, UKE je uvijek bio snažno orijentiran na umjetnost zvuka, sound art i improvizacijsku glazbu. Nekoliko je projekata tu posrijedi?

Projekti Impronedjeljci, Live Noise Tupi, NoiseWall, Gentlejunk collective dio su suradničkih praksi u eksperimenatlnoj improvizacijskoj glazbi. Interesira nas oblik djelovanja gdje čovjek sam izrađuje svoj instrumente, ne bavi se glazbom kao ritmom ili melodijom već glazbom kao vibracijom kojom komunicira s dugim glazbenicima. Glazba može biti u rasponu od grubog noise-a do vrlo pitome spiritualne glazbe, sve ovisi o trenutku u kojem se glazbenici nalaze. Fokus je na suradnji, kao i uvijek kod UKE, glazbenici koji dolaze nemaju unaprijed određeni program koji sviraju već sve nastaje na licu mjesta. Jedna je kompilacija objavljena 2007. dobila i nagradu Ministarstva kulture za najbolje elektronsko izdanje. Svake godine izađe po nekoliko izdanja, a na GentleJunk NetLabelu ima tridesetak online izdanja nekonvencionalne glazbe. Izdanja su pod licencirana pod Creative Commons licencama čime se potiče slobodno dijeljenje i razmjena kulturnih artefakata koji su u našem kulturnom prostoru marginalizirani.

Glazbenih projekata je mnogo jer kroz neko vrijeme dođe do zamora i ponavljanja pa ih je potrebno osvježiti, povezati se s novim elementima, preformulirati ili se spojiti s nečim paralelnim – kao što se Putujući radio spojio s Guerilla art drive in-om. Svaki se od tih projekata može izvesti iznova jer su povezani s lokalnim kontekstom, po principu Bricolabsa, bez kolonizatorskog elementa u kojem ”mi” dolazimo nešto donijeti drugima već koristimo metode rada u koje se drugi mogu uključiti, a da bi zajedno došli do nečeg. Pored glazbenih projekata tu su i radionice stvaranja prepariranih glazbala te audio instalacije, te sound art u naširem smislu – od on-line audio suradnji, do razvijanja softvera za samostalno improvizacijsko sviranje i slično.

Uz nomadski stil života i rada, improvizacije koje su dio svakodnevnice, zasigurno dolazi i potreba improvizacije cjelokupnog procesa financijske održivosti. Kako UKE funkcionira u tom smislu?

Kroz rad s financijskim sistemima i kroz suradničke radove događaju se vrlo kreativni momenti u smislu kreativnih financija odnosno financija kao dijela kreativnog procesa. Sistem koji novce izdaje za određene projekte često nema uvid u to gdje je novac zaista završio. Ipak, dobiva određeni feedback o tome, ali taj je sistem povratne informacije uvijek vrlo spor. Osobe koje s bave nematerijalnim umjetničkim radovima najčešće se bave projektnim financiranjem i moraju balansirati između zadovoljstva donatora i izvedbe projekta. Mehanizmi davanja novaca i izvršavanja projekata vrlo malo rade na tome da se organiziraju nove ideje. Smatram da je u novim medijskim umjetnostima to najizraženije. One funkcioniraju najčešće kroz formu festivala te ih je teško svrstati u gabarite na koje su institucije naučene.

Čini mi se da je financiranje programa uvijek borba, no pristupamo joj kreativno kao i izvršenju cijelog projekta. Prilagodba, dorada, sudjelovanje, mogućnosti, novi prolazi, mreže i potrebe mijenjaju se prema tome kako se dolazi do sredstava. Financiranje je uvijek veći dio posla nego samo kreativno stvaranje, i dok sam nekada mislio da to nije pravedno, da bi se do sredstava trebalo doći lakše, danas mi je potpuno jasno zašto je takav komplicirani birokratski sistem i potreban. Naime, uviđam da u suvremenoj kulturnoj sferi ne djeluju pravci akademskog obrazovanja ili pravci rodbinskih veza koliko pravci birokratskog razmišljanja. Prilagodba projektnom sistemu umjetnosti danas je ono što omogućuje umjetničko djelovanje. Umjetnik koji može dobro napisati projekt podjednako je kvalitetan u takvom sistemu kao i umjetnik koji može naslikati desetak ulja na platnu sličnim bojama i formama. No, to su samo dva sistema stvaranja u umjetnosti.

Što je Art01, još jedan projekt koji se nalazi u temelju umjetničke prakse udruge?

Art01 oduvijek je prisutan u projektima koje radim, u smislu propitkivanja otkud sredstva, interesi, motivacije, suradnje, gdje je kulturna industrija, gdje art market, gdje je nezavisni sektor te kako umjetnici skaču iz jednog sistema u drugi. Art01 pomalo izgleda kao znanstveni projekt koji istražuje i statistički obrađuje pitanje suvremene umjetnosti. Bavi se različitim umjetničkim sistemima i sagledava umjetnost kroz prizmu relacija, a ne estetskih formi. Propitivanje umjetnosti, tj. zašto stvaramo, za koga, po čijim obrascima i u kojim ulogama se nalazimo da bi stvarali, pitanja su koja Art01 koristi kao početak umjetničke suradnje. Ovaj projekt koristi transdisciplinarne strategije da bi kritički propitao sisteme stvaranja.

Ova su pitanja od iznimne važnosti za Hrvatsku, jer naša je kultura oduvijek bila kopi-pejst tuđih kultura. S druge strane, u zadnjim se godinama hrli ka oblikovanju vlastite kulture. Trudimo se napraviti nešto izvorno naše, stvoriti kulturu, umjesto da ju otvaramo. Nesrazmjere i nepoštovanje, nemogućnost da se nađe uporište i trenutak kada se odlučujemo da prekopiramo nešto što je nastalo vani vrlo je važan, jer smo u tom trenutku prestali biti u sistemu izvornosti i originala koji podučavamo kao stil na likovnim akademijama.

Trenutno ste najaktivniji u Čakovcu. UKE sudjeluje u inicijativi za pretvaranje čakovečke zgrade Scheier u multimedijski centar te mogućnost otvaranja pravnog subjekta kako bi se jasnije mogle napraviti smjernice i strategije razvoja. U kojoj je fazi ta inicijativa?

Zgrada Scheier je javni prostor u vlasništvu Međimurske županije čiji program vodi Centar za kulturu do kraja 2013. Zgrada se sastoji od klasične galerije bijelih zidova u prizemlju i gornje dvorane s binom i rasvjetom te dodatnim prostorijama. Trenutno UKE pregovara s Centrom za kulturu i Učiteljskim fakultetom oko pokretanja različitih programa. Vidjet ćemo koliko daleko možemo doći s idejom multimedijalnog prostora  Napravljen je nacrt sporazuma o programskom vijeću, ali su se u međuvremenu dogodili izbori, pa sad čekamo da možemo ponovo ostvariti kontakt s lokalnom vlašću. Želja nam je prenamijeniti prostor iz pasivne galerije, otvorene po dva sata ujutro i uvečer, u aktivni multimedijski prostor koji bi također nudio umjetničke rezidencijalne programe.

Mislim da je inicijativa primljena s odobravanjem i od struke i od lokalne vlasti, no kako je financiranje uvijek na tapeti, tako moramo djelovati polako i s dobrim argumentima. Multimedijalni prostor svakako bi sjeverni dio Hrvatske postavio na mapu suvremenih umjetničkih događanja. Veze s europskim gradovima sve su bolje i moguće su svakojake suradnje. Clubture otvara mogućnosti gdje bi se multimedijalni centar mogao programski predstaviti raznolikim programima. Do sada je UKE već napravio par projekata u prostoru zgrade Scheier, od kojih je zadnji EEII bio koncipiran kao suradnički pristup izradi izložbe, od početne ideje, preko istraživanja, suradničkih metoda produkcije, do zajedničkog postavljanja izložbe. (kulturpunkt.hr)