Večeras u Zagrebu otvorenje izložbe ‘Tenk’ Tee Hatadi

Večeras od 20 sati u zagrebačkoj galeriji Greta u Ilici 92 otvara se izložba mlade suvremene umjetnice Tee Hatadi, rodom Križevčanke, pod nazivom ‘Tenk’. Radovi se mogu razgledati do 29. rujna. Pred dvadeset i nešto godina po gradu su se viđali grafiti: ‘Tanks, no thanks!’. Na Teinu specijalnu tenkovsku ponudu vjerujem kako će danas uglavnom svi reći: ‘Yes, please!’ Kao kad konobar priđe stolu s pitanjem: ‘Crno ili bijelo?’, a društvo veselo odgovara: ‘Može!’ No, u trenutku pisanja ovog teksta još se ne zna hoće li tenk biti crni, bijeli ili roze. Ili možda neka kupaža. Ali moguće je pretpostaviti dijalog dvojice posjetitelja izložbe. Odmah kažimo i kojih: Labrovića i Crtalića.

Labrović: ‘I, kakva ti je izložba?’
Crtalić: ‘Zrela.’
Labrović: ‘Možda se moglo ipak još malo sačekati, možda bi slijedećeg ponedjeljka bilo još bolje…’
Crtalić: ‘Ne, ne, bilo bi trulo.’
Labrović: ‘Čak i u tom slučaju… Mislim metaforički, truli tenk, u smislu gotovo je s oružjem, ’Farewell to Arms’, Hemingway, ne…’
Crtalić: ‘Tko zna, možda je htjela izraziti upravo suprotno… Harvest of Arms, kao parafraza Neila Younga, jer su ‘Masters of War’ (Bob Dylan, ne…) još uvijek totalno aktivni.’
Labrović: ‘Ne, ne, tenk je njena stara tema, sad je jesen, vrijeme berbe, tenk od grožđa znači da nas priroda bombardira plodovima. 23. rujan, prvi dan jeseni, znam kako je to, radio sam u školi… Evo, baš se sjećam kad sam bio u Zagorju na zamjeni, tema je određena, opći smiraj, u školskim zadaćama djeca pišu plačljivim tonom o tome kako sve umire, a pod klupama boce mošta, već pomalo i vrije, pod odmorom se pjeva i pleše…’
Crtalić: ‘Ma kakva djeca, si normalan, ovo je suvremeno, nasilje je osnovni temelj u njenom radu, simbol rata je oružje pa tako i tenk… I sada imaš kontradiktornost, suprotstavljanje medija… neuništivo – jestivo – probavljivo. Osim toga i lešinarenje oko hrane…’
Labrović: ‘Da, da, pratim tvoju misao, slijedim tvoju asocijaciju, sad smo već na poznatom terenu… Trebao si joj predložiti da ga napravi od graha, a granate za ispaljivanje bi bili ćevapi… Pa da vidiš lešinarenja oko hrane…’
Crtalić: ‘Ajde Labroviću, nemoj zajebavat, normalno da moraš pojest nešto ak si gladan… Ja ti pričam o izložbi… pa tu imaš i referencu na Dioniza i na Belu Hamvasa. I što je danas s njihovom filozofijom o vinu, u što se to uvrglo? U totalan konzumerizam, svi šminkeri znaju sve o vinu, svi su enolozi ili ne, sommelieri…’
Labrović:’Što, čitao si neku stručnu literaturu ili je bilo na National Geographicu?…’
Crtalić: ‘… I sad imaš apsurd toga svega, jebote, granatira te s reklamom o vinu još dok je grožđe… kužiš koje se nasilje tu kritizira, nasilje totalitarnog konzumerizma… Ne kažem da nema pravih tenkova i da oni ne pucaju s pravim granatama, ali to je sad već daleko od nas, u Evropi te tuku s potrošnjom. Sa onim što je dobro za tebe, sa onim što ti treba. Pogotovo će to sad krenuti, sad kad smo konačno unutra…’
Labrović: ‘Osim ako nas ne izbace…’
Crtalić: ‘A možeš mislit što će tu bit s vinom, pa to je simbol hedonizma, i tu nema… vinu se ne može odolit… pogotovo ako je dobro…. Mislim, meni je to svejedno, ali svi drugi to puše, te malo mi je presuho, te nije dosta suho… te jebote, staviš malo kole i ok je… A sutra, kad nas se dočepaju Francuzi sa svojim vinima samo ja ću preživit, svi ostali gaće na štap za čašu burgunca. O tome se tu radi, kužiš, o kupnji, o potrošnji… Nemaš ti više u Parizu ni šustera ni knjižare, samo braserije i vinoteke, kad se trebaš popišat pet eura deci vina, i to ne burgunca nego najjeftinijeg stolnog. Samo potrošnja. Crni konzumerizam. Granatama po džepovima.’
Labrović: ‘Bravo Crtaliću!… Točno tako… Ali kad si ti bio u Parizu?’
Crtalić: ‘Ma nisam ja bio…’
Labrović: ‘Pa odakle ti onda to?’
Crtalić: ‘Evo tu, piše ti sve u tekstu.’