Pišaonica

Francuski pisac G. Chevallier u svojoj satiri “Clochemerle” piše o političkim i inim društvenim spletkama na početku dvadesetog stoljeća u istoimenom francuskom gradiću. U predizborno vrijeme gradonačelnik Barthelemy Piechut (radi lakšeg pamćenja recimo da se zvao Branko Hrg) smišlja kako dobiti još jedan mandat. U razgovoru sa svojim pobočnikom Ernestom Tafardelom (radi lakšeg pamćenja recimo da se zvao Ivan Vuk), lokalnom dangubom koji uvijek nešto radi, a nitko u gradu ne zna što, dolazi na genijalnu ideju da u gradiću napravi prvi javni WC, iliti pišaonicu.
– “Sjajna ideja”, usklikne pobočnik, “Ma kako ste se toga sjetili pametni moj gradonačelniče. Da vas nema ovaj grad i svijet bio bi siromašniji za jednog genija.”
– “Kako sam se sjetio? Ah vjerni moj Ernesto, kad sam jutros dolazio u prefekturu na pola puta tako mi se pripišalo, pa ako hoćete iskreno, ideja mi je došla drito iz kurca.”
– “Da vas je pritisnulo nešto drugo, što li bi tek tada izišlo iz vaših mudrih usta, gradonačelniče moj. Ne smijem ni pomisliti.”

Hrg kaže da je u predizbornoj kampanji ženama i djeci obećao kino. Zamislio ga je u sklopu gradske knjižnice u multimedijalnom prostoru, na novoj lokaciji u bivšem domu JNA koji se već godinu, dvije radi sredstvima EU, ministarstva, županije… Ništa mu ne smeta što u zakonu o djelovanju gradskih knjižnica ne postoji kvaka koja bi im dozvoljavala komercijalno prikazivanje filmova svjetske produkcije koje se, eto, naš filmofil zaželio. Povijest se ponavlja kroz ozbiljne i smiješne zgode, kroz komedije i drame, padove i uspone, kroz likove koji se pojavljuju, traju, nestanu sa scene, ali gluposti koje kroje i koje ih prate najčešće nadžive i same autore. Povijest daleko češće pamti gluposti od njihovih autora. Kako direktorica gradske knjižnice ima dva šefa, jedan je gradonačelnik, a drugi pozitivan zakon RH, nije joj bilo lako. Ipak, što iz objektivnih, a što iz subjektivnih razloga odlučila se poštivati zakon, kojega eto opet, saborski zastupnik ne poznaje ili za njega ne mari.

Pred vratima gradske vijećnice neki dan sreli su se gradonačelnik i direktorica knjižnice. Gradonačelnik je prisutnim elaborirao kolosalnu ideju poglavarstva da se Gornji Čret ponudi “Metro Goldwyn Mayeru” da presele studije i tu u Križevcima snimaju filmove. Hollywood je passe, rekao je, budućnost je u javno privatnom partnerstvu, a mi već imamo zainteresiranih poslovnih ljudi. Kada realiziramo ovu ideju sve ćemo Križevčane zaposliti kao statiste s radnim iskustvom. Prisluškivao ih je pobočnik Vuk, kao i uvijek servilan i ponizan do bola.
– “Gradonačelniče, skoro ćemo u kino,” uvukao se u gradonačelnikovu meku dušu i tijelo.
– “‘Cinestar’, vjerujem,” veselo će gospođa direktorica, tapkajući na mjestu kao da je ŽULJaju cipele. Dobro informirana retorički je dodala, “Igra vam ‘Harry Potter i kamen mudraca’, Mislim da je to četrdeset i sedmi Harry Potter.”
– “Koji ‘Cinestar’?” upitno će gradonačelnik.
– “Onda Koprivnica, Bjelovar, Varaždin,” ne da se gospođa.
– “U naše kino, zar nije pri kraju?!” uporan je pobočnik.
– “Koje kino, zar križevačko kino nije kuća duhova već dvadeset godina?” pita ozbiljna gospođa.
– “Pa zar ja nisam građanima obećao kino?” podigao je obrve gradonačelnik.
– “Predizborno obećanje kažete, istina teško se sjetiti svih, a kino, hm… možda, možda u Mladinama imate kakav prostor.”

Mudri gradonačelnik shvatio je da je izigran. Što je njemu još važnije, da su plebejci prevareni. Pri obilasku gradilišta gradonačelniku nije upadalo u oči da nešto u cijeloj priči nedostaje. Recimo najveća prostorija, kino sala sa barem sto stolica. Toliko, naime, broji njegova uža i šira rodbina, stranački drugovi, pročelnici, direktori javnih poduzeća, higijeničari, čistači, ložači, mazači i politički krampusi.
– “Ako nema moga kina, nema ni vaše fotelje,” oštro je zaključio razgovor gradonačelnik. Slušajući sa strane pobočnik je bio tužan kao Joe Dalton kad mu brat Averell ukrade ukradenu lizalicu:
– “Tako sam se veselio da ćemo opet u kino. ‘Winnetou i Old Shatterhand’, kokice u krilu, gemišt iz pljoske…”

Gradonačelnik iz satire na vrhu napravio je javnu pišaonicu. Sam je nadgledao građevinske radove, ali je u gradiću izazvao rat. Gradske milostive su bile najzagriženije protivnice njegovom naumu. Pošteni ljudi onom stvari tresu kući, govorile su. One liberalnije računale su da se stvar, ako je već vani, i ne treba tako hitno spremati u futrolu. Posložile su se po okolnim prozorima i čekale suton, kad muškarci pod čokom izlaze iz gostione i mijenjaju vodu. Na kraju je između sukobljenih strana morala intervenirati i sama žandarmerija. Žandari su, čuvajući one koji su pišali unutra, na radost ovih sa prozora, s dugim i kraćim cijevima na gotovs pišali uz vanjski zid.

Sasvim slučajno, kao ni Clochemerle iz priče, ni Križevci nemaju javni WC. Gradska vegetacija buja (ili se suši) najviše poslije Spravišća ili vjerskih svetkovina. Gradonačelnik mora napraviti program i iz EU fondova izvući sredstva za jedan pošteni gradski WC. Za opće veselje građana i turista. I kako to običaji nalažu, u prisutnosti uzvanika i medija prerezati traku i sa političkom bratijom prvi se popišati. Neće biti jedino što je zapišao u gradu u kojem se igra ljudskim sudbinama, baš kao da je grad njegov toalet. Ma iz čega gradonačelniku sinula ideja za kino (ili za WC), osim ideje i htjenja, treba imati para, ali svakako i poštivati zakon. Ovo zadnje gradonačelnik bi prvi morao imati u malom džepu, ako ne i malo niže.