Prosvjed

I.
Prije otprilike mjesec dana održali smo prosvjed u kleti, u znak podrške hrvatskom selu i mentalitetu. Kao pravi europski građani, na cestu smo postavili barikade, stol, stolce, litru i vodu, rakiju. Uz tamburaše i domaći melos maltretirali smo nevino pučanstvo koje se slučajno zateklo na relaciji Greberanec – Pesek. Pa ipak, nakon par minuta bismo barikade razmaknuli, a uzrujane šofere pozvali na gemišt i objasnili da je sve zajebancija. Sve dok nije došla policija. Među slučajnim prolaznicima se našao i dotični gospodin iz Orehovca koji je poziv na gemišt i prihvatio, pa smo uz pošalicu i čašicu započeli ugodan razgovor o grožđu, vinu, sad već davno zaboravljenom preuređenju gradskog parka, stanju u državi i svijetu i još koječemu drugom.

Od milog gospodina sam doznao i da mu je moj stari prije 12 godina svirao na bratovim svatima i da se još sjeća kak su dečki dobro prašili. I fakat, zna se dogoditi da naletim na kazetu sa snimkom s probe „Inesa“, i dan danas to zvuči super. Pa još kad bi stari znao opisivat atmosferu na selskim vatrogasnim zabavama, pffff buraz, čini se kao lijepo sjećanje.

Pjesme su u ono vrijeme na kazetofon gerilski nasnimavali po kafićima ili preko radija, tekstove nagađali prema vlastitom nahođenju, a akorde „skidali“ ručno. Stari dan danas čuva izlizane pjesmarice iz tih dana. Mladom nadobudnom muzičaru te metode prikupljanja materijala danas nisu potrebne jer na netu imate ne samo akorde, tablature i tekstove, nego i sve ostalo što vam treba da naučite svirati. Proces je pojednostavljen do maksimuma. I gitaru vam dostave direktno na adresu. Prema toj logici, novi Hendrixi, Pejdžovi i Gilmouri bi se trebali množiti ko gremlini. Pa gdje su, zaboga? Tko ih drži u tamnici? Kojim ih znanstvenim procesom transmogrificiraju u biberoidne pop mutante?

II.
S druge strane, neke druge stvari već godinama doživljavaju pravu pravcatu renesansu. I to ne u pozitivnom smislu. Uzmite za primjer forum, kao način komuniciranja. Tu na križevci.info, ili bilo kojem drugom portalu (ne samo hrvatskom). Dok su jedina sredstva komunikacije bila pisma i telefon, ljudi su pazili kaj budu rekli ili napisali. A danas se komentare razno raznih lokalnih nostradamusa ne isplati ni pogledati, a kamo li čitati. Često vam bude mučno već nakon drugog ili trećeg odgovora. Skužite s kakvim moralnim deminutivima dijelite životni prostor.

Članci po raznim portalima često graniče s apsurdom, što zbog naših vodećih glava u politici i njihovih sofizama, što zbog manjka lekture i novinarske neosjetljivosti na gramatičke pogreške (ah, svi griješimo). Glava zna boljeti od muke dok se probijate kroz redove i redove besmislenih rečeničnih formacija. Ali koliko god članak bio apsurdan, komentari mogu biti još gori. I uvijek se sve svodi na ispucavanje najnižih ljudskih osjećaja, šovinizam, plitki nacionalizam i tko kome mamu, kako, gdje i s čim. Kad se pogleda iz tog kuta, sloboda govora izgleda ko kakva jadna prebijena iskorištena uličarka. Di si, Rousseau, brate? Dokle ono seže čovjekova sloboda?

Ne možeš ljudima zabraniti da izraze svoje mišljenje. Raznolikost veseli. Pa za kraj, eto, samo jedan hrišćanski cyber-savjet ovim cyber-revolverašima koji misle da je njihov cyber-isprdak paragon civilizacijske mudrosti: Ljubite bližnjega svoga. I ne serite previše.