Lenjin

Lenjin i Tito poslije noćnog kartanja sa Staljinom i Hitlerom preskoče ogradu i iz pakla ušetaju u rajske vrtove. U raju su trava i djevice besplatne. Lenjin mota rizlu, a Tito pregledava čekove, opet je od nekoga uzeo pozajmnicu. Prema njima u bijeloj halji, s aurom iznad glave, dolazi Nepoznati.
– “Zdravo drugovi,” kaže im Nepoznati.
– “Bok s tobom, brate,” kažu Tito i Lenjin uglas.
– “Kuda dečki?”
– “Na jutarnji vjeronauk – obavezan predmet ili nema TV-a…”
– “Lijepo, lijepo, ubilježit ću vam to u plus,” Nepoznati će.

Gledaju se Tito i Lenjin, gledaju Nepoznatoga, a Zagorac promuca:
– “Bogati, Vladimire Iljiču, je l’ ovo bio Bog?”
Vrati se par koraka i upita ga:
– “Oprostite jeste li vi, bože-nam-prosti, možda Bog?”
– “Paaa moglo bi se reći, ja sam sin Njegov jedini.”

Tito i Lenjin opet ga mjerkaju, Tito će:
– “Vladimire Iljiču, skoči po Bibliju ili Manifest komunističke partije – prvo izdanje, provjeri je l’ Bog bio oženjen, je li imao sina.”
– “Dečki vidim da ste puno toga propustili, ali nikad nije kasno. Hoćete na ispovijed za Božić? Vrijeme je da si olakšate duše. Nemate što skrivati, ionako ja sve o vama znam, ali vama će biti lakše.”

Lenjinu je zasvijetlio iPhone. Na screenu mu je zatitrao broj Ivana Knoka. Kratka i jasna poruka, sva u dvije riječi – “Izgubio sam!”
Vladimir Iljič je provukao prste kroz bujnu kosu i pritisnuo “Zovi”. Javio mu se poznati glas.
– “Ivane, zdravstuj. Izgubio si, kažeš, pa kako si mogao izgubiti? Zar si zaboravio kako je partija nekada dobivala jednostranačke izbore? Kuglice, ispunjeni listići…
– “I ja se pitam, jednostavno nisam iskoristio zadnji napad jer sam na parket poslao krivu petorku. Čak mislim da mi je “plej” prodao zadnji napad.
– “O Bože,” zavapio je Vladimir Iljič, “Ivek, daj navedi mi tu petorku.”

Knok je upravo zaustio prvo ime kad mu je sinulo nešto sasvim drugo:
– “Vladimire, pa vi spominjete Boga!”
– “Ah, moj Ivane, ovdje gore tek sagledaš stvari kakvima jesu.”
– “I vi vjerujete?”
– “Ivane, pa sam sam se uvjerio, spoznao sam Boga. Daj pitaj Tomca, starog druga i komunistu, kako to ide. Kad s Nečastivim tikve sadiš, izgubiš izbore, ali otkriješ Boga. Znam da je to teško razumijeti, ali probaj, možda još nije kasno za tebe. Izbjeći ćeš čistilište, prisilni rad i preodgoj. Znaš kako to već ide. I mi smo tako radili, i UDBA je to radila, i Crveni Kmeri su to radili.”
– “Druže Vladimire, u što da vjerujem i kome da povjerujem. Kutiju su držali i glasove brojili moji ljudi, kućni prijatelj, moja tajnica, moja prijateljica.”
– “Ivane, u krive stvari i krive ljude vjeruješ. Bog je jedan, u Njega vjerujemo.”

Zbunjeni dosadašnji čelnik lokalnog SDP-a prekinuo je razgovor. Tipkao je prigovor na regularnost izbora. Piše, žali se Zoranu Milanoviću. Zaboravio je da je Bog svuda i da sve vidi pa tako i njegov SMS:
– “Ivanee, sine, ne trudi se, vidim te. Opet griješiš. Ovome, od kojega tražiš pomoć, ni ja ne mogu pomoći. Nervozan sam na pomisao, kada uskoro izgubi izbore, na koga će se žaliti, koga kriviti i kom će se Bogu moliti.”

Političari se teško mire s porazima. Nikada ne shvaćaju kad im je vrijeme za mirovinu, kada je vrijeme za nove ljude i nove ideje. Ne razumiju da je sve prolazno i da smo svi prolaznici. I da je teorija urote, traženje krivca izvan sebe samih, i blaćenje stranke u interesu upravo onih kojima su deklarativno (da li i stvarno) do jučer bili opozicija. Ivan Knok je odlučio boriti se do kraja, do Sudnjega dana. Po svemu sudeći, stanje stvari shvatit će valjda kad i sam sretne Nepoznatoga.

Novoizabrano vodstvo ima težak zadatak. Stranka je baš zahvaljujući osovini Ledinski-Knok skup anonimnih sterilnih likova (čast iznimkama) u koje se teško pouzdati čak i onima koji su tradicionalno skloni lijevoj političkoj opciji. Između njih je teško nazrijeti vođu i vodstvo kojima bi birače dali povjerenje za vođenje grada. Stranka na vlasti u gradu lice umiva u mutnoj vodi nepotizma, osobnih interesa i lažnih obećanja. Pa dakle, SDP-u ostaju tri godine rada, promocija novih lica koji nisu robovi potrošenih doktrina i da svojom vjerodostojnošću, svojim programom dopru i pridobiju glasače.

Ako se potroše na unutarstranačke svađe, podjele na frakcije i ako krenu obračuni, u križevačkom SDP-u će sve ostati isto. Stranka će kao i do sada biti tek fikus u ćošku gradske vijećnice. Grad će i sljedećih pedeset godina voditi ista stranka i isti ljudi i bit ćemo najveća Hrvatska spavaonica. Na mladima svijet ostaje, gospodo i drugovi. Što se prije pomirite s činjenicom da su zemaljski bogovi mrtvi, a oni gore sumnjivi, mirnije ćete dočekati starost. Inače će vas cijeli život progoniti Nečastivi.