Referendumi, revolucije i slična sranja

„…izlet u prošlost je najjednostavnije i najkomotnije od svih mogućih „bježanja“ koja sile čovjeka da se suvremenih nepogodnosti (…), bar privremeno, riješi.“
-Uroš Martinović, arhitekt (1918.-2004.)

Deset sati navečer. Premijer dolazi kući s posla, iscrpljen skida sa sebe baloner, prigrize nešto onako usput, desetak minuta gleda se u ogledalo, a zatim iz torbe vadi primjerak referendumskog listića za glasanje, ljubi ga, i ne ispuštajući ga iz ruku odlazi u krevet uz stihove Parnog valjka: „…dok je tebe, ništa drugo nije potrebno.“.

Političari u Hrvatskoj uspjeli su staru rimsku poslovicu usavršiti do nevjerojatno efektnih razmjera – raskomadaj, pa vladaj. Ne zavadi, raspolovi, podijeli, nego usitni, brate, ko režanj češnjaka prije nego ga staviš dinstat. Brojnost političkih stranaka na sceni ukazuje na zabrinjavajuću podijeljenost našeg naroda, a još više na jednoobraznost tih opcija. Programi? Strategije? Scenariji? Znanstvena fantastika. Ime stranke je ujedno opis svega što ta opcija uopće nudi. Čast iznimkama. Dok god je javnost podijeljena oko „vrućih“ tema koje zahtijevaju našu apsolutnu pozornost, dotle gospoda na vrhu mogu mirno pijuckati espresso i zaduživati nas dok ne crknemo. Da smo imalo pametniji, već bismo osjetili kako se omča steže. U najboljem slučaju uspjet ćemo se izmigoljit iz nje i namaknut ju oko vrata našim potomcima. Tag, you’re it!

Tokom mojih putešestvija po sarajevskoj čaršiji, znalo mi se dogoditi da po noći moram pješice do stana. Pošto su u Sarajevu psi lutalice veliki problem, znalo bi se dogoditi da se u rekordnom roku oko vas skupi petnajstak tih šašavih beštija. Nisu jednom napali ljude dovoljno nesretne da im se nađu u blizini. Eh, u tom slučaju ne pomaže ni stav, ni opasan glas, ni batina, nego – sudžuk : ) (ili kakvo drugo suho meso). Bacite komad mesa malo dalje od sebe i bijesne živine će se međusobno potamaniti. Zaboravit će da ste postojali. A ako imaš dovoljno mesa, jarane, možeš sjesti na zidić i promatrati ih kako jedni drugima zabijaju zube u vrat. Zna biti napeto! Bolje nego Mirko Filipović u ringu, pfff! Referendumi su našim političarima isto to. Suharak mesa za bijesnu rulju. Način da nas posvađaju i raspizde za naše vlastite pare i pritom izađu iz cijelog slučaja kao mudri Pilati koji su dali narodu što je želio. Vidi, Europo, s čime se mi bakćemo ovdje! Vidi rulje balkanske!

Jer, ako pogledate malo bolje, teme o kojima ćemo uskoro odlučivati i nanovo se dijeliti kao narod (ako još i postoji neka tema koja nas ne dijeli), čisto su govno. Da, stalo mi je da svi imaju jednaka prava u ovoj državi (iako mi se čini da bi bilo mudrije reći da ljudi u ovoj državi nemaju puno prava, ali pustimo tehnikalije; po ustroju smo republika i svi smo radosni što smo slobodan, demokratski, zapadno orijentiran, katolički narod, juhu!). Ne zanima me što netko radi u privatnosti svog doma i čime ispunjava svoje tjelesne otvore, ali ako je to ono o čemu ovisi može li netko stupiti u brak ili ne, zbilja se treba zapitati što je prosječnom Hrvatu temelj za osnivanje braka. Da li je to ljubav, razumijevanje i spremnost da s nekim provedeš ostatak svog života, bio on muškarac ili žena, ili je glavni kriterij čisto fizička emanacija osnovnih tjelesnih potreba – tj. kakav seks netko prakticira kod kuće?

Dakle, stalo mi je do homoseksualaca. Stalo mi je i do vukovarskih žrtava, i sramota me ovog jebanja u mozak koje se posljednjih mjeseci tamo događa. Koristiti nečiju patnju za vlastitu propagandu jadno je i bolesno. S druge strane stalo mi je i do manjina čija se prava pokušavaju, u istom tom vrtlogu verbalnog nasilja, umanjiti. Dokle god se raznolikost tretira kao različitost, nećemo se pomaknuti apsolutno nikuda. Pismo nikada nije nikoga ubilo, pa tako nije ni ćirilica. Ubijaju ljudske ambicije, šovinizam i jeftini nacionalizam. Da nema ćirilice, ne bi bilo ni Mike Antića. A bez Antića poezije kao da nikada nije ni bilo na ovim prostorima. Vrijeme je da se krene dalje, da zakopamo duboko stare podjele i konačno počnemo raditi na poboljšanju naše zemlje.

Izađite na referendume, koliko god besmisleno da Vam se to činilo. Pokažite se, for better or for worse. To je jedan od rijetkih načina da kažete što mislite. Ali ako zbilja želite nešto promijeniti, nemojte samo sjediti pognute glave. Oduprite se govnarima! AKTIVIRAJTE SE! Pomognite da se sredina u kojoj živite izmijeni nabolje. Da malo zapaprim za kraj, podsjećam na „Državu i revoluciju“:

„Cilj revolucije nije u tome da se preuzme vlast, već da se ona transformira, uz radikalnu promjenu njezina funkcioniranja.“