Ozren Bogdanović: ‘U zborskom pjevanju je bitna ljubav prema glazbi i muziciranju’

U prvom ovogodišnjem intervjuu portal Križevci.info predstavlja Ozrena Bogdanovića, dirigenta Katedralnog pjevačkog zbora Križevci pri Grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice. Povod intervjuu je početak nove sezone katedralnog zbora koji ove godine obilježava petu obljetnicu djelovanja, za koju dvadesetsedmogodišnji Bogdanović najavljuje nove nastupe i koncerte te nezaboravna druženja na gostovanjima.

Gospodine Bogdanović, već petu godinu pozivate sugrađane da se pridruže Katedralnom zboru i iskušaju u pjevanju liturgija. Kako ste zadovoljni dosadašnjim odazivom Križevčanki i Križevčana, i radite li selekciju?

Zadovoljan sam odazivom naših sugrađanki i sugrađana, s obzirom da nas ima različitih profila, ali i uvjerenja. U ove četiri godine prošlo nas je 60-ak kroz ovaj zbor. Ljudi dolaze, pa i odlaze, što zbog obaveza ili nekih drugih razloga. Prečasni o. Mihajlo i ja smo uvijek govorili da je u crkvu ulaz dozvoljen svima i da je u zborskom pjevanju bitna ljubav prema glazbi i muziciranju, pa su tako otpočetka dolazili građani bez obzira na vjersko stajalište ili opredjeljenje. Naravno, uvijek bismo htjeli da imamo još više članova, stoga pozivamo sve zainteresirane da nam se slobodno pridruže u izvođenju lijepe, sakralne glazbe istočnog obreda. Svakako da selekciju radim, ali nije to ništa prestrašno. Mi smo amaterski zbor križevačkih entuzijasta i malo dobrog glasa i dobre volje je sasvim dovoljno (smijeh).

Molimo Vas da za nedovoljno informirane čitatelje objasnite što je zapravo liturgija, kakva je razlika bizantsko-hrvatskog obreda od ostalih te ostale pojmove možda nedovoljno poznate javnosti iz Vašeg djelokruga.

Liturgija je zapravo sveta misa koja se služi prema bizantskom, istočnom obredu. Kao što takvu misu imaju pravoslavni, tako ju imaju i neke katoličke crkve, kao što je i grkokatolička. Istočne katoličke crkve su one koje su kroz povijest priznale primat Pape i ušle u okrilje Katoličke crkve, ali im je dozvoljeno da se služe obredom kojim su se služile i prije sklapanja unije sa Svetom Stolicom. Zato grkokatolike ljudi često mješaju sa pravoslavnima zbog sličnosti obreda, interijera crkvi, oženjenih svećenika i dr., ali je bitna razlika ipak što su grkokatolici pripadnici Katoličke crkve i tako u Hrvatskoj postoje punih 400 godina. Oni su Hrvati, Ukrajinci i Rusini i ima ih oko 25.000, a najviše na području Žumberka. Osim obitelji župnika Mihajla nitko od nas nije grkokatolik, već poznajući ili njega ili članove njegove obitelji koja nas uvijek toplo prima, želimo oživjeti križevačku katedralu i pjevanje u njoj, kao što su nekada Križevčani, osobito gornjograđani i činili.

U ovih pet godina zbor je proputovao Europu, imali ste mnoga gostovanja, nastupe i koncerte u zemlji i inozemstvu. Koja biste izdvojili kao najzapaženija, najvažnija za vaš kolektiv?

Da, dosta smo proputovali… Sve okolne zemlje, ali ipak bih izdvojio Ukrajinu sa sjedištem u L’vovu gdje su nas ugostili monasi različitih samostana (neki od njih su studirali u Zagrebu sa našim svećenicima) i cijelu Italiju sa sjedištem u Rimu gdje nas je primio i sadašnji papa emeritus, Benedikt XVI o 400. obljetnici grkokatoličke crkve u Hrvatskoj i kojem smo zapjevali “Mnogaja ljeta”, nakon čega nam je zapljeskao i blagoslovio nas. Hrvatsku smo također obišli cijelu. Zbor je na neki način i prepoznat kao društvo koje stalno nekud ide (smijeh).

Katedralni zbor je ustrojen kao udruga građana, kako biste mogli kandidirati i na natječaje za financiranje udruga. Kakva je podrška Grada Križevaca, a i Koprivničko-križevačke županije po tom pitanju?

Nažalost slaba. Od Grada Križevaca službeno nismo u ove četiri godine dobili ništa. Jedino kad smo zatražili neku jednokratnu pomoć, kao što su suveniri za goste i sl. A zaista smo ime Križevaca pronosili diljem Hrvatske i Europe. Naravno, nadamo se boljim vremenima i boljoj budućnosti, pa da nam bar malo pripomognu. Županiji treba zahvaliti jer nas se ipak sjeti kojom tisućicom godišnje (smijeh) i nadamo se da će se ta suradnja i nastaviti. Ostali naši prihodi su kao i kod većine udruga, članarine, pokoja donacija i župnik Mihajlo i križevački biskup (vladika) Nikola Kekić, koliko je u njihovoj moći. No, mi se ne damo; pjevamo i družimo se i dalje.

Još kao srednjoškolac ste vodili vokalne ansamble i pjevačke zborove u gradu i okolici, bili ste voditelj Mješovitog vokalnog ansambla “A cappella”, Mješovitog zbora mladih grada Križevaca i Mješovitog pjevačkog zbora “Benedictus” iz Kalnika. Otkuda taj afinitet prema dirigiranju?

Trebalo je u trećem razredu Osnovne glazbene škole krenuti na zbor. Meni se to nije nikako sviđalo, pa sam prvih par puta “preskočio”. Tada je nastavnica iz zbornog pjevanja i solfeggia, a kasnije i moja buduća mentorica, prof. Branka Špoljar nazvala doma i rekla da me nema na zboru već nekoliko puta. Tada me mama primila za rukav, odvukla do škole i ubacila me u punu učionicu kolega od trećeg do šestog razreda koji su imali zbor. Danas sam naravno prof. Branki i mami zahvalan na tome, jer sam već tada postao svjestan što može ljudski glas i kako divno glasovi zvuče kad se stope i uvježbaju. To se pogotovo potvrdilo u mješovitom zboru, gdje je sve to zvučalo još bolje, kad sam 2001. krenuo na HPD “Kalnik”. Onda sam i ja počeo sa osnivanjem raznih ansambala i tako su se moji prijatelji okupljali oko mene, pa smo zajedno muzicirali. I tako već trinaestu godinu.

Već punih sedam godina također ste umjetnički voditelj i dirigent Muškog vokalnog ansambla “Ivan Goran Kovačić”, s kojima postižete zapažene koncerte i nastupe. Kako je raditi s “Goranovcima” s obzirom na očiglednu i veliku razliku u godinama?

Lijepo je raditi sa Goranovcima. Njima me preporučio naš Miškec (Nikola Novosel), kad su trebali novog dirigenta, a on je s njima pjevao 40 godina. Nekoliko nas se javilo, ali su uzeli mene. Oni su znatno stariji od mene, to je točno, ali to funkcionira. Slušaju me i poštuju, ničim mi ne narušavaju autoritet i naprosto lijepo radimo. Uostalom, ja sam Križevčanac, volim pripovedati, smijati se i lepu domaću popevku. I to je dobitna kombinacija. Naravno, tu je i puno ozbiljne glazbe, ali iskustvo rada s ljudima me učinilo takvim da se vrlo brzo prilagodim bilo kojoj generaciji.

Osim kao zborovođa, godinama ste u župama okolnih općina Gornja Rijeka i Kalnik bili aktivni i kao orguljaš, a u dosadašnjoj karijeri zborovođe i dirigenta osvajali ste nagrade i dobivali mnoga priznanja. Koja biste željeli ovdje posebno izdvojiti?

Orgulje su me uvijek fascinirale i one su u pravom smislu riječi kraljica instrumenata – cijeli simfonijski orkestar u jednom instrumentu. Tako sam uvijek negdje bio orguljaš i svirao na misama, a ujedno i vodio zbor. Ti zborovi su djelovali uglavnom samo po crkvama, nismo išli na natjecanja, ali nam je veliko priznanje bilo što smo tada, kao srednjoškoci bili pozivani da gostujemo van župe. Posebno želim istaći prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju muških zborova u Petrinji, s Goranovcima 2008., gdje smo osvojili Grand prix i zlatnu plaketu Hrvatske udruge zborovođa te nagradu Hrvatskog sabora kulture za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora. Tako da smo pokupili sve nagrade koje smo mogli.

Nakon završene osnovne i srednje glazbene škole u Križevcima, teoretski smjer, upisali ste Muzičku akademiju Sveučilišta u Zagrebu, gdje ste i pohađali dirigiranje kod Vladimira Kranjčevića. Kakvi su vam planovi za budućnost?

Upisao sam odjel za glazbenu pedagogiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i drago mi je da mi je dirigiranje do svog odlaska u mirovinu predavao naš, na neki način Križevčanin, maestro Vladimir Kranjčević, u kojem sam oduvijek vidio uzor. I danas se posjećujemo, pa ga u ovoj godini pete obljetnice zbora planiram malo angažirati i u Križevcima, ali neću prerano otkrivati iznenađenja, jer ona još nisu do kraja potvrđena. Sada sam upisao Institut za crkvenu glazbu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, pa su moji planovi za budućnost ipak još malo studiranja, a kasnije tko zna… Nadam se ipak pozivu profesionalnog crkvenog glazbenika jer u tom sam “štihu” od malih nogu.