Marija i Stjepan za novi život pripremili čak tridesetšestero djece
KRIŽEVAČKI UDOMITELJI Marija i Stjepan Babić iz Zagorske ulice u Križevcima vrijedan su bračni par kojima teče pedeseta godina zajedničkog života. Životni vijek proveli su radeći od „jutra do sutra“.
Stjepan je kao izučeni mesar radio u mesnoj industriji, a nakon „šihte“ u tvrtki, doma je zajedno s Marijom nastavio raditi u polju, vrtu, vinogradu ili šumi. No Marija i Stjepan u svom gradu i okolici poznati su i po svojoj dobroti i ljubavi prema djeci. Uz svoje dvije kćeri i sina, radeći kao udomitelji već 44 godine do sada su odgojili i na ispravan životni put izveli 36-ero druge djece, a od toga je njih 28-mero s posebnim potrebama. Većina štićenika završilo je neki zanat, a osim zidara, najviše ih je kuhara.
– Od malena sam maštala o tome da postanem učiteljica kako bih se cijeli život družila s djecom. Učiteljica nisam postala, no ipak sam život provela s mnogo djece, veselo govori Marija. Sve je počelo kada sam krenula na rad u Njemačku, ali me zbog trudnoće nisu primili pa sam se morala vratiti. Tada me prijateljica koja je ostala u Njemačkoj zamolila da se nastavim brinuti o njezinom sinu Draženu koji je ostao doma. U to vrijeme suprug i ja još smo bili na stanu, a kada smo se 1974. godine doselili u ovu kuću, udomljavali smo po šestero djece u isto vrijeme – rekla nam je Marija.
Da odgoj djece nije lak ni jednostavan, zna svaki roditelj. Kako je brinuti se pak istovremeno o više djece od kojih je većina s posebnim potrebama znaju naši Marija i Stjepan. Radni dan njima počinje u pola šest ujutro. Uz mnoštvo pilića i purića, potrebno je nahraniti krave i svinje, a tu je i rad u vrtu i na polju. Uz sve to trebalo je imati snage i volje za rad s djecom, no s toliko ljubavi koju posjeduju, to im nikad nije bilo teško.
– O djeci smo se uvijek brinuli zajedno suprug i ja, kaže Marija. U suradnji s Centrom za socijalnu skrb Križevci koji nam je uvijek izlazio u susret u rješavanju eventualnih problema za rad sa svojim štićenicima ja sam prošla i mnogobrojne tečajeve edukacije, a stečeno znanje primjenjivali smo pri odgoju djece. Ja sam redovito išla i na roditeljske sastanke. U međuvremenu su u školu došli mladi nastavnici, u centru za socijalnu skrb promijenilo se četvero ravnatelja, samo sam ja ostala ista. Djeca su kod nas dolazila sa svojih pet ili šest godina, a naročitu pažnju zahtijevala su ona s posebnim potrebama. No nama nikada nije bilo teško raditi s njima, jer koliko im dajete, oni vam toliko i vraćaju! – priča nam Marija.
Vlastita djeca naših udomitelja prihvatila su štićenike kao članove obitelji i uvijek su se igrala zajedno.
– U vrijeme Domovinskog rata pred Božić nas je posjetila Ružica koja je u Križevcima organizirala humanitarnu pomoć, prisjeća se Marija. Naša dva starija sina bila su po strani, a u sobi je bio bor i slama gdje su se ostala djeca igrala. Ružica je tada primijetila da se od zaigrane djece ističe jedna curica, a ja sam joj rekla da je to moja curica koja se izvrsno slaže s ostalom „mojom“ djecom – kaže Marija. Marija i Stjepan za novi život pripremili su čak 36-ero djece
Stjepan Babić govori kako je u djeci uvijek nalazio radost pa i kada mu je bilo najteže, rado se igrao s njima.
– Često smo znali i zapjevati zajedno, a naučio sam ih i plesati. Jednog sam naučio i voziti traktor, a ponudili smo mu i gradilište za kuću.
Stjepan i Marija trenutno se brinu o jednoj djevojčici, a zbog svojih poodmaklih godina više nemaju pravo na nove štićenike. Nakon toga ostaju im samo lijepa sjećanja i nada da ih njihova djeca što češće posjećuju.(GPP)
Ovi ljudi zaslužuju daleko više od priznanja grada. Oni su Ponos Hrvatske,
Ti ljudi zaslužuju daleko više od plakete grada. Oni su Ponos Hrvatske.
To je žalosno. Znamo da su vijećnici Roko Bašić, Željko Picig i Marijan Vuković predložili obitelj Babić za plaketu,za Dan Grada. Žalosno je da HSS to nije želio potvrditi.Žalosno,žalosno…
Upravo to… Da ne bi neko mislil, nemam ništ protiv Šikića, ali ovi ljudi svakako zaslužuju naklon…
I ti ljudi nisu zaslužili dobiti priznanje od grada ili nagradu za životno djelo, nego ju je dobil šikić za nekaj kaj je ionak moral delat, a ne kaj i dalje ima otprt račun dole u zalogajnici kod dvorane i gdi se časti s čevapima i pivom na račun zajednice…
svaka čast