Robert Pašičko: ‘Hrvatska i zemlje regije ne mogu si dopustiti da odvojeno rješavaju pitanja energije, nezaposlenosti i okoliša’

Zašto Hrvatska ne može sebi dopustiti da odvojeno rješava pitanja energije, nezaposlenosti i okoliša, zašto je “net metering” rješenje za pat poziciju sa solarnim elektranama te zašto obnova poplavljenih područja mora biti obnovljiva, za “H-Alter” odgovara Robert Pašičko, autor studije “Energija nadohvat ruke”, objavljene u sklopu serije Zaklade Heinrich Boell, nakon analize prijelaza regije na sto posto ekološku poljoprivredu.

Nakon pionirske studije “Sjeme promjene: održiva poljoprivreda kao put u prosperitet za Zapadni Balkan”, koja analizira scenarij u kojem cijela regija prelazi na sto posto organsku poljoprivredu, hrvatski ured Zaklade Heinrich Boell objavio je i drugu studiju u sklopu serije “Unlocking the Future”, ovaj put o energetici. Studija “Energija nadohvat ruke” donosi rezultate potrage Roberta Pašička i Ane Pavičić-Kaselj za sveobuhvatnim energetskim rješenjima, niskougljičnim rješenjima baziranim na obnovljivim izvorima i energetskoj učinkovitosti koja ujedno zapošljavaju i razvijaju lokalnu ekonomiju te smanjuju energetsko siromaštvo.

Prvi dio studije donosi pregled energetske situacije i politike u Hrvatskoj koju autori studije ocjenjuju vrlo kaotičnom jer svaki pomoćnik ministra koji dođe u Ministarstvo gospodarstva mijenja pravila, a samo u zadnje dvije i pol godine imamo već četvrtog pomoćnika ministra za područje energetike. “Četiri različite vizije u tako kratkom razdoblju znače apsolutni kaos. Pošalje se signal ljudima da investiraju u energiju vjetra, kaže im se da do 2020. godine želimo imati 1200 MW vjetroelektrana jer Hrvatska za to ima fantastične potencijale. Zato tvrtka koja je djelomično u državnom vlasništvu, Končar, uloži 200 milijuna kuna vlastitih sredstava u razvoj novih proizvoda i stvori mrežu u kojoj 15 do 20 domaćih tvrtki stvori 85 posto domaći proizvod, da bi se nakon dvije ili tri godine aktivnog provođenja strategija bazirana na vjetru naglo zaustavila pod izgovorom da to ne donosi poslove, već da poslove donose biomasa i sunčeva energija. Činjenica je, međutim, da svaka od tih tehnologija može donositi poslove ako donositelj odluka kreira takav okvir unutar kojega će se dogoditi ono što želi”, objašnjava Pašičko.

Dokazuju to primjerom Portugala koji već ima pet tisuća MW instaliranih kapaciteta u vjetroelektranama, za razliku od Hrvatskih 400 MW, ali su tender sustavom uvjetovali da onaj tko želi graditi vjetroelektrane kod njih mora otvoriti tvornice, zaposliti lokalne ljude i garantirati predvidljivost te energije.

“To je ono s čime naš elektroenergetski sustav ima problema jer vjetroelektrane kod nas ne kažu kolika će proizvodnja biti sljedećih 24 sata, a to je standard koji je uspostavljen u drugim državama pa i u Portugalu što je preduvjet za ozbiljniji razvoj vjetroenergije. Strategije u Portugalu predviđaju do 2020. godine izravno i neizravno zapošljavanje 130 tisuća ljudi od vjetra. Danas su negdje na polovici te brojke. To dokazuje kako nije točno da vjetroenergetika ne može zapošljavati. Ista je stvar sa solarnom energijom. Na primjer, Austrija u proizvodnji sunčevih toplinskih sustava zapošljava pet do šest tisuća ljudi, a 75 posto proizvoda izvozi van. Sunčevi toplinski sustav je vrlo jednostavan uređaj. To je nešto što se vrlo lako može proizvoditi u Hrvatskoj, i proizvodi se godinama u Puli”, naglašava, dok se par tvrtki u Hrvatskoj koje proizvode pojedine dijelove za sunčeve toplinske sustave kreću na rubu da im se isplati proizvoditi cijele sustave.

Cijena ugradnje solarnih kolektora, koji služe za zagrijavanje tople vode, za dvočlano kućanstvo danas se kreće oko osam do devet tisuća kuna, za četveročlano između 15 i 17 tisuća kuna. Trošak se još može smanjiti jer Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost subvencionira ugradnju ovakvih tehnologija od 50 do 80 posto. Vrijeme povrata i bez subvencije je kratko, šest do sedam godina. Energetska strategija postavlja ambiciozne ciljeve za sunčeve toplinske sustave predviđanjem instaliranja dva i pol milijuna kvadrata do 2030. godine, pa je tu situacija optimističnija nego s vjetroelektranama ili pak fotonaponskim sustavima za proizvodnju električne energije, čiji je razvoj blokirala politika kvota i subvencija. Tako su kvote ove godine popunjene već u prvih nekoliko sati 1. siječnja. Autori studije “Energija nadohvat ruke” smatraju kako bi ovu pat poziciju riješilo uvođenje takozvanog “net meteringa”.

“Nova studija Njemačke banke ‘Solar gold rush’ pokazuje da je fotonapon dosegnuo mrežni paritet u 19 velikih tržišta svijeta, od kojih je jedno i naše podneblje. Vi plaćate HEP-u ili nekom drugom dobavljaču jednu kuna po kW satu. Kada bi vama netko plaćao tu istu cijenu, vama  bi se isplatilo staviti fotonapon na krov. Ideja ‘net meteringa’ je da svaka kuća koja na svoj krov stavi takav fotonapon sudjeluje u vlastitoj potrošnji, a da opskrbljivač ostatak otkupljuje po istoj cijeni po kojoj vam struju prodaje. Ako na godišnjoj razini sami proizvedete koliko i potrošite, ne plaćate ništa za električnu energiju. Pokušavamo prvi takav sustav napraviti na Osnovnoj školi Ostrog u Kaštel Lukšiću. Tamo je Energetska zadruga Kaštela prikupila novac za postavljanje fotonaponskog sustava. Osim zadruge i škole, u priču je uključen i UNDP, a postoji i opskrbljivač koji je zainteresiran na taj način ući u takav projekt. Na ovom primjeru želimo pokazati da je ‘net metering’ moguć dok je sustav u kojem su poticaji visoki, ali nitko do poticaja ne može doći, besmislen”, rekao je Pašičko te dodao kako problem nije samo o kvotama već i u HEP-u koji priključak na mrežu neselektivno računa 20 tisuća kuna bez obzira je li vaša elektrana vrijedna deset ili 300 tisuća kuna što znatno podiže cijenu.

Pat pozicija s kvotama za fotonaponske sustave i HEP-ov harač tako su znatno usporili priču s energetskim zadrugama koje su se počele osnivati u Hrvatskoj tijekom prošle i ove godine. Jedan od scenarija u studiji naglašava upravo pitanje vlasništva i vidi energetske zadruge kao jedan od putova održivog energetskog razvoja. Navode se primjeri Belgije i Danske gdje ne možete sagraditi vjetroelektranu ili veliku fotonaponsku elektranu ako ne ponudite udio lokalnoj zajednici. U Belgiji je obavezan udio čak 50 posto.

Ako već stvari na nacionalnom nivo stoje na mjestu, napredak se može dogoditi barem na lokalnom nivou za koji veliku priliku predstavlja to što će Hrvatska do 2020. godine imati dostupno pola milijarde eura za područje energetike iz europskih fondova pa ova studija može služiti lokalnim zajednicama kao putokaz koji su to projekti s kojima se mogu prijaviti za financiranje. Slovenija je tako najviše novca povukla za energetsku obnovu javnih zgrada, gdje sufinanciranje iznosi do 85 posto. Drugu nišu su autori studije pronašli u upotrebi biomase za grijanje i kogeneraciji, zajedničkoj proizvodnji toplinske i električne energije. Studija zato predlaže da se u većim javnim zgradama grijanje na lož ulje zamijeni biomasom, a kogeneraciju na biomasu vidi kao šansu za manje gradove. Kako to može funkcionirati pokazuje primjer austrijskog gradića Gussinga koje danas sto posto električne energije dobiva iz obnovljivih izvora, a preko 80 posto toplinske. U gradiću od četiri tisuće stanovnika otvoreno je pedesetak novih tvrtki s preko tisuću zelenih poslova.

Iskorištavanje biomase često donosi poslove u ruralnim krajevima gdje nema drugih mogućnosti zapošljavanja. Jedno od takvih je i područje okolice Plitvičkih jezera gdje djeluje Braniteljska zadruga Kapela koja ja uvidjela potencijal biomase i upustila se u proizvodnju. Nabavili su strojeve i danas imaju 13 zaposlenih. Međutim, u ovoj priči se kao prepreka pokazala druga državna tvrtka, Hrvatske šume.

“Jako je teško dobiti dugoročni ugovor o nabavci biomase s Hrvatskim šumama. U posljednjih nekoliko godina imali su tri natječaja za iskorištavanje biomase od kojih su dva poništena jer su za vrijeme trajanja natječaja promijenjeni uvjeti. Treći natječaj određen je po neozbiljnom principu tko se prvi javi, neovisno imate li već građevinsku dozvolu ili imate samo ideju na dvije stranice papira. Bez dugoročnog ugovora se ne može dobiti kredit od banke pa je teško da će se itko ozbiljno upustiti u ovakve poduhvate. Novim Akcijskim planom za obnovljive izvore energije je, međutim, preko noći odlučeno da vjetar ne valja, a da bacimo sve karte na biomasu bez da se išta napravilo na tome da se ispita s dobavljačem koliko imamo biomase za održivo korištenje ili koliki je interes za investiranje”, komentira Pašičko koji naglašava da prve lokalne zajednice koje su napravile korak prema niskougljičnom razvoju nisu to napravile jer su bile ekološki osviještene već jer su shvatili da velik dio lokalnog budžeta odlazi šeicima u Dubaiju dok u lokalnim zajednicama resursi ostaju neiskorišteni.

U studiji je analizirana i poticajna društvena stanogradnja koja je pasivna. U Koprivnici je već napravljeno pet takvih zgrada. Ljudi koje u njima žive na grijanje zimi troše 200 kuna umjesto tisuća kuna, a cijena stana je ostala ispod tisuću eura po metru kvadratnom. A upravo bi ovakav scenarij bilo poželjno primijeniti u obnovi poplavljenih područja, što je prepoznao niz organizacija – UNDP, Zelena akcija, Greenpeace, Zadruga za etično financiranje, Zelena energetska zadruga… – koje se zalažu za “obnovljivu obnovu”.

“Ako se već nešto mora raditi iz početka, zašto ne bismo potrošili pet do deset posto više novca na obnovu i iz toga dobili da ta škola ili bolnica kasnije koristi tri puta manje energije pa da im ostaje više novca za druge troškove. Ministarstvo graditeljstva je dio naših zahtjeva prepoznalo i u Zakon o obnovi uvrstilo obavezu da sve zgrade koje se iznova grade na poplavljenim područjima moraju biti najmanje B razred energetske učinkovitosti. Nažalost, zgrade koje će se obnavljati moraju biti C razred koji je ipak lošiji. Bilo bi bolje da je i za obnovu postojećih zgrada prihvaćen viši standard jer je razlika u cijeni često minimalna, a kasnije se pomaže onome koji plaća troškove energije”, napominje Pašičko.

Kako je na poplavljenim područjima nezaposlenost velika, smanjenje troškova režija kroz energetski učinkovitu obnovu njihovih kuća sigurno bi stanovnicima uvelike pomoglo. Problem je, međutim, puno širi i zahvaća cijelu zemlju. Istraživanje o energetskom siromaštvu koje je proveo GfK pokazuje kako je prema britanskoj definiciji u Hrvatskoj energetski siromašno 65 posto stanovnika dok je u Velikoj Britaniji ta brojka znatno niža, 19 posto, što pokazuje da je energetska situacija u zemlji alarmantna. “Vrijeme je da energetika uđe u svakodnevnu komunikaciju budući da jako utječe na naše živote. Trebamo stvarati energetska rješenja koja nisu samo kilovat sati kao Plomin već su jeftina i održiva energija koja stvara poslove. Hrvatska i zemlje regije ne mogu si dopustiti da odvojeno rješavaju pitanja energije, nezaposlenosti i okoliša. Zato svako do rješenja koje nudimo govori kako jednim rješenjem djelovati istodobno na nekoliko razina. Sve analize koje nudimo u studiji pokazuju da su, uz samo malo pomaka u razmišljanju, na dobitku i ljudi i okoliš”, zaključuje Robert Pašičko.(H-Alter)

Izdvojeno

Portugal već ima 5000 MW instaliranih kapaciteta u vjetroelektranama, za razliku od Hrvatskih 400 MW, ali su tender sustavom uvjetovali da onaj tko želi graditi vjetroelektrane kod njih mora otvoriti tvornice, zaposliti lokalne ljude i garantirati predvidljivost te energije.

Hrvatska će do 2020. godine imati dostupno pola milijarde eura za područje energetike iz europskih fondova pa ova studija može služiti lokalnim zajednicama kao putokaz koji su to projekti s kojima se mogu prijaviti za financiranje.