Drugo pakovanje

„Svi su isti i svi lažu,
za svoj narod – to svi kažu,
neki manje, neki više,
nije važno, sve su bliže.“
–Nula, „Kurvini sinovi“

Sve su bliže. Da, opet su nam sve bliže. Parlamentarni izbori, a što drugo. Poput nekog (oh, ne!) zajebanog kometa, vraćaju se svake četiri godine da prave haos, da ih se opet rasteže po novinama, da generiraju hype, šire histeriju, posvađaju djedove, očeve i sinove, nakon toga diskretno nestanu daleko iza obzora. Nisu još toliko blizu, ali neka ovih nekoliko kartica teksta bude pucanj upozorenja, da ne biste poslije rekli da Vam nitko nije skrenuo pažnju!

Bliži nam se praznik demokracije, ono vrijeme života kada osamnaestogodišnjaci po prvi puta bivaju nasamareni da mogu nešto promijeniti, a njihovi roditelji, veterani ove pokvarene sajamske igre, po ne-znam-koji put rade to još jednom i pritom se tako dobro zabavljaju. Ne brine ih ni činjenica da dok se oni igraju europejaca, križaju kućice i crtaju pimpeke po izbornim listićima – gamad na vlasti pere novac i zataškava afere. A kaj moreš, sinek. Naprči se i misli na nekaj drugo.

Uvijek sam se dvoumio što je ispravnije. Dati svoj glas nekome za koga smatram da je najmanje zlo, ili ignorirati tu cijelu cirkusku točku. Koji kurac točno biramo? Tko zna? Što piše u udžbeniku iz sociologije? Ma jebeš to! Biramo hoćemo li primati šamare slijeva ili zdesna. Samo novo razočaranje o kojem ćemo drobiti naredne četiri godine nad polupraznim štamprlekom. Što je najgore, u ovom se slučaju ne možemo vaditi na to da živimo u zadrtoj zemlji u kojoj lopovčina poput Keruma može sjediti u Mandatno-imunitetnom povjerenstvu ili tako nešto. NE! Ova cirkusarija je društvena tekovina cijele zapadne civilizacije još otkako ju je Klisten progurao u staroj Grčkoj… i to nikome ne predstavlja problem!

Prva reakcija na izbore je uvijek izljev bijesa, jer se podsjetim da opet moram biti dio te kolektivne farse i da ja sudjelujem u njoj htio – ne htio. Moj glas je već ubrojen i samo se čeka hoću li uprazniti svoje demokratsko pravo ili neću. Što god odabrao, zajebat ću. Nakon prve, slijedi ona druga reakcija koja se manifestira ojađenim uzdahom i razmatranjem drugih opcija… Kad bi bar postojao sistem koji mi na demokratski način omogućava da kažem: „Jebite se, nitko od Vas ne zaslužuje moj glas!“. Zamislite birački listić na kojem možete zaokružiti srednji prst.

Šetao sam neku večer po gradu s tom misli u glavi i došla mi je nagla želja da popijem nešto kratko. Već sam krenuo dijagonalno preko parka kad mi se kod onog vrtuljka pred očima najednom ukazala vizija. Prosvjetljenje… Zamislite „hipotetsku“ situaciju da negdje u nekom gradu u sjevernoj Hrvatkoj postoji trg sa tri birtije. U kojoj god birtiji naručite cugu, dobijete isti proizvod jer su sve tri birtije u vlasništvu istog frajera. Stajao sam tako desetak sekundi i mozgao: „Dovraga, pa to je to.“. Lijevo, desno, centar – kud god krenem, isto je. Samo je muzika drugačija. Tako je i sa izborima. Isto sranje, drugo pakovanje. A što kada bih na izborima, kao u dućanu, imao pravo reći: „Ne, hvala. Nisam zainteresiran.“ i da to ima efekta, kao što to ima u stvarnom životu? Pa da se stranka ugasi ako u njoj nitko ne vidi ništa što mu se sviđa. Promijenio bi se odnos onih na vlasti prema mom izboru. Bilo bi potrebno zainteresirati publiku, postati šaren i atraktivan, izmijeniti stare stavove i privući mušterije. Više se ne bi događale situacije kao na izborima za euro-parlament 2013. da je izlaznost bijednih 20-ak posto, a da to nema nikakve posljedice na rezultat izbora. Tek pokoja vijest u kojoj se analitičari prepiru je li to izraz revolta ili pesimizma. Hm, zajebano.

Da je ta nijema većina, govorimo o 80 posto glasača, svojom šutnjom mogla nekako, ne znam, dobiti svoja nijema mjesta u Saboru, kojima bi paralizirala rad vlasti i onemogućila smradove da i dalje neometano kradu i donose zakone koji odgovaraju samo eliti, ili nekim drugim mehanizmom (zašto ovo pišem ja, a ne netko tko se time bavi?!). Eh, to bi onda bio praznik demokracije. Svaki drugi oblik političkog festiviteta je pogansko orgijanje elite, a ne nikakav civilizirani praznik. Živimo u 21. stoljeću. Zar je moguće da nam je u dobu „konzumerizma“ dobar politički sustav koji je stvoren u antičkoj Grčkoj prije otprilike tri tisuće godina?! Naravno, ako to odgovara onima na visokim položajima…

Kao što je David Icke rekao: „Ljudi, oni nam se smiju.“ Ne samo da nam se smiju, nego je jedina opasnost koja prijeti našim vrlim predstavnicima u vlasti ta da će im od smijeha popucati one debele trbušine. Mi im trenutno ne možemo ništa. Ne ovako neorganizirani, ometeni, opterećeni njihovim izmišljenim krizama, dugovima i visokom stopom nezaposlenosti. A uskoro stiže i novi iPhone, i nova sezona one turske serije, i pripreme za europsko, i…