Josipa Lisac: ‘Imam sebe, svoj otok, svoju bitku, svoj život – imam sebe’

Otvorila je ovogodišnji Culture Shock u Križevcima u Klubu kulture, točno mjesec dana nakon svog jubilarnog rođendana, Josipa Lisac. Bio je to povod našeg razgovora.

Kad je ovaj koncert završio, postavio sam pitanje ljudima u publici kako ih se ovaj koncert dojmio, no svi su u takvom “Culture Shocku” da mi nitko to nije mogao dobro reći pa ću to Vas pitati – kako Vas se dojmio koncert?
Šute ljudi…možda šutnja ponekada govori jako puno.

Mislim da oni vas smatraju nekom ikonom, a pred ikonom se moli i šuti vjerojatno…
Ne bih tako rekla…ne bih to osobno željela. Možda treba vremena, da se slegnu dojmovi. Željela sam doći ovdje, kao što sam rekla i na sceni, prije nisam ovdje bila. Onda sam pročitala i saznala o događanju. Kad sam pogledala program i vidjela što ovdje imate, bilo mi je još draže što sam tu. Kad sam saznala da je to jedanaesta godina, u krajnjoj liniji to i jest već tradicionalno. Pa dulje nego mnoge stvari u Hrvatskoj, koje kako dođu, nekako i odu. Ne bih željela da ovo prestane, željela bih da se ovo održava. A kako će se održati ako zapravo mi sami to ne podržavamo. Nisam ja nikakva ikona, nikakva zvijezda, nego baš ono što sam na sceni rekla – ja sam jedan težak, radnik koji zapravo cijeli svoj život radi. U smislu da sve šarmiram uvijek ispočetka, da pokažem da je život borba i da ja kroz tu borbu idem i živim život i pokazujem u smislu da možemo pobijediti, a ne da se bojimo i da se ustručavamo. Tako je i moj odaziv i putovanje do vas bio borba, znam kako je to imati festival, pozivati ljude – netko ti dođe, netko ne. Lijepo je da sam ja večeras bila ovdje, tako to gledam.

I nama je to lijepo. Nedavno ste imali koncert u Splitu. Koja je to razlika, kako Vi to doživljavate, koncert pred mnogo ljudi, s bendom i ovo sada, komorni koncert uz pratnju intimnog instrumenta, klavijatura?
Možete si zamisliti to da je ovo večeras bilo najteže. U Splitu je bio veći auditorij, premda je i u Splitu klub bio. Ovdje je sve intimno, mi se prožimamo, jedni druge gledamo, jedni druge osjećamo i to je izuzetno teško. Mogu se prilagoditi bilo kojoj situaciji, ali da raščistimo, svaka je situacija teška, ovisi kako se postaviš. Nisam došla ovdje fulirati, glumatati, nisam uzela zdravo za gotovo, uživala sam, što se vidjelo i na sceni.

Mislim da je ovakav nastup za Vaš glas i zahtjevniji, doduše imate glas za ovakva događanja, uz samo jedan instrument upotrebljavate glas kao instrument, dok uz bend, uz onu buku, možete i pojednostavniti svoju dionicu.
Sve uzmeš kako sam hoćeš, ali za ovo ste definitivno u pravu. Tu se čuje samo jedan instrument, drugi je glas i jedni drugi nadopunjujemo. To su sve programi gdje su tri-četiri oktave, to je jako teško i naporno…ali gledajte, tako to mora biti, nema tu izmotavanja. Uvijek treba dati maksimum, ako nisi dao, sljedeći put postoji mogućnost da to popraviš. Ali uvijek ideš s tim da je to borba, to je bitka koju moraš dobiti.

Nedavno ste dobili Porin za album “Dnevnik jedne ljubavi”. Opterećuje li vas to što ste s prvim albumom postigli takav nivo da svi ostali moraju biti u sjeni tog prvog albuma?
Rekao je lijepo Siniša Škarica, da je to bio moj početak, bio je to moj prvi album i time već postaviš takav nivo. To može biti teško za same autore, to može biti teško za svakoga, ali to je tako u životu. Ti nikad ne znaš, odnosno, uvijek se trudiš da dobiješ maksimum, da se sve posloži. Nikad ne znaš hoće li se to dogoditi. Na tom se albumu to dogodilo, sve je bilo posloženo i na svom mjestu. Nijedna karika nije napukla. U drugu stvar također ulaziš tako, to je bilo prije četrdeset i dvije godine. Ostaviš u krajnjoj liniji i prostora za druge, da vidiš što oni znaju. Bio je to jedan glazbeni svjetonazor da se postavi i da ja tako glazbeno razmišljam, uz autore Karla Metikoša, Ivicu Krajača, aranžera Braneta Živkovića. Ja tako želim, joj, ja sam si to sanjala. Jesam li slutila ili sanjala da će to jednog dana biti antologijski album, sigurno nisam, ali Karlo možda jest. Karlo je bio inače tako vizionarska osoba, on nas je sve zaveo pa smo bili u jednom zanosu. Ja sam bila izuzetno sretna, kao svaka dvadesetrogodišnja djevojka, dobila sam ono što sam htjela. E, sad ostavljaš vremenu da pokaže svoju vrijednost.

Kad već mnogo govorimo o tom albumu, spomenuo bih namjerno jedan drugi album, taj je album prije nekoliko dana doživio četrdeseti rođendan – premijera opere Gubec beg.
Tako je, petog ožujka sedamdeset i pete godine. To je gledalo preko milijun ljudi, samo te godine i sljedeće, pa do kraja petog mjeseca ’77 odradila sam preko sto pedeset predstava. Znate, to su bile predstave koje su bile ujutro, popodne i navečer. Izvanredna organizacija kazališta Komedija, izvanredna ekipa, izvanredni songovi. Tu su Gupčeva zakletva, Maču bratska zakletva, oni pijanci, da ne govorimo o Ave Mariji, da ne govorimo o Janinom ludilu, da ne govorim zapravo o toj ljubavnoj pjesmi, koja mi se uopće nije svidjela, ali mi se sve više i više počela sviđati. Rekla sam Karlu da mi je to onako malo seljački, pa sam dobila odgovor da su to ipak dvoje seljaka koji su se zaljubili, pa to mora biti tako (smijeh). I sad kad je ta predstava ponovo postavljena u kazalištu Komedija, a ne više u Lisinskom, sad je to manja produkcija i svejedno mislim, ne dolazi u obzir da ja to uspoređujem nego ponovno slušam te arije. To su tako snažne arije, tako konkretne. Toga nema više. Čak je Karlo rekao – možda je Grička vještica složenija – ali ovo su snažni songovi i oni sve govore. Može biti mala ili velika produkcija, oni su ubojito oružje rock opere.

I to je kronološki peta rock opera u svijetu. Prve četiri su Hair, Tommy…
…Jesus Christ Superstar i Francuska revolucija. Pa išli smo tako po svijetu, gledali smo predstave i nimalo nismo zaostajali za svijetom.

Kad ste posljednji put baš igrali?
U Gubec begu sedamdeset i sedme, to je bilo u teatru Sistina u Rimu. Mogu jednu anegdotu reći. Karlo je uvijek na predstavama hrabro i snažno ispoljavao svoje emocije, vikao bi „Bravo, bravo!“ i znate takve stvari. Mi nemamo ovdje tu kulturu, tu etiku da nagradimo nešto ako nam se sviđa. Sviđa nam se, ali mislimo si što će nam netko drugi reći ako ćemo vikati. Znate kakvi su Talijani, Talijani vrište! Kad je krenuo zanos, kad je krenuo taj vrisak! Karlo je nakon toga došao u garderobu i pitao jesam li čula njegov „Bravo!“, rekla sam mu pa kako ne bi čula! Takva je to publika koja to nosi, to su neki specijalni doživljaji. Bilo je to sjajno!

Po mom mišljenju vi ste onda prerano napustili to igranje u predstavama.
Zato što sam puno putovala.

Ah, da, bili ste u Americi. Radojka Šverko vas je onda zamijenila…
Tako je, prvo Slovenka Ditka Haberl, onda Radojka Šverko.

Jeste li koji put gledali Gubec bega u posljednje vrijeme?
Bila sam na premijeri obnove. Jako lijepo, sad je to nova postava iz Komedije. Moram reći da imaju izvanredan pjevački kadar. Onda je bilo nas kojih smo došli sa strane, sad oni u kazalištu imaju izvanredan kadar. Tu je mlada Vanda Winter, Đani Stipaničev, Ervin Baučić… čak se Boris Pavlinić ponovno pojavljuje. Tako da je to izvanredan i snažan kadar, ta generacija je donijela izuzetne pjevače.

Kad je Boris Pavlović još tamo, jeste li pomišljali da i Vi počasno za ovih četrdeset godina odigrate koju predstavu?
Ma ne, on je baš ponovno u predstavi, to zapravo i karakterno i vizualno njemu odgovara, to je sasvim drugačije.

Vi biste se još uvijek bez problema mogli uklopiti u tu ulogu…
Ja na koncertima svojim ludilo izvodim, onda to sve mijenjam, ovisno o trenutku i mjestu gdje si. To su neka nepisana pravila, kao večeras kad sam došla u ovaj klub, na ovu scenu. Automatski se postavlja pitanje kako, kako ću ja sebe izvesti i dati najbolje. Ne može to biti kao prije tri dana na nekom drugom mjestu. Vjerujem u takve priče, u takve glazbene igre. Treba uvijek vjerovati u sebe, ali izvući i iz onoga što je kraj tebe maksimum.

Danas nam se baš dopao vaš humor s našim narječjem, tu ste uspjeli. Bilo je interesantno kad ste došli na scenu, prostor je takav da je backstage na tavanu pa ste se morali tavanskim stepenicama spustiti, a uvijek ste ekstravagantno odjeveni. Kod vas je bitan glas, a drugi izvođači prekrivaju glasovne nedostatke vizualnim dojmom. Vi imate jaku vizualnu komponentu makar ne biste trebali, što to vama znači, osjećate li se bolje?
Mislim da je to zadano. Dolazim na pozornicu i pokazujem sebe, u najboljem svojem izričaju – glazbenom i vizualnom. Jedno s drugim ide. Druga je stvar što drugi vizualno žele, kažete u nedostatku glazbenom, vokalnom. Imam predivan glas, prekrasno pjevam i osobno želim iz poštovanja prema vama, pošto sam ja na pozornici, meni je to sveto mjesto. Svugdje nosiš sebe i predstavljaš sebe. Nitko to meni nije zadao, to mi je osobno zadano, u mojem svjetonazoru, da dolazim na scenu i briljiram, da vas zadivim. Ne mogu onako s ceste doći, neki mogu, no meni se to ne sviđa. Nitko mi ništa nije naredio, ali ja to imam u svom svjetonazoru, ja to moram izboriti, teško radim na sebi. Znate, netko ne radi teško, zato smo i različiti.

Čak i pod tim rizikom da vas to i sputava i onemogućava u kretanju…
Nema veze, ja se borim i sve to izađe. Ovisi to i o meni, kakva sam ja, mogu i pasti na sceni pa što onda, to može biti štos (smijeh).

Vaše pjesme su iz početka bile prilično progresivne, iz vremena hipi pokreta, jeste li imali ikad taj imidž, umjesto dame?
Jedna moja prijateljica je rekla da ja zapravo imam milostivu u srcu, to mi se jako dopalo. Mislim da sam ja jedna normalna žena, onda znam kako bi se trebala ponašati. Izuzetno se volim šaliti, humor mi je nešto najljepše. Moj Karlo je bila izuzetno duhovita osoba i mi smo se cijelo vrijeme smijali, smijali i smijali. Nisam ja stand-up komičarka, ali mogla bi čak i to, dopada mi se. Mislim da ipak nosim ženu u sebi i gledala sam taj svijet hipija, bila sam mlada, ali iskreno, ne bih bila tamo u gužvi, imam ja neku gužvu u sebi (smijeh). Ja sam sama sa sobom, volim to. Ali nisam usamljena!

Mislim da ste više sami na većim koncertima nego na ovim intimnijim…
Tako je, zato imam svoje koncerte, ne volim čak ni grupne koncerte. Možda u početku dok nisam imala dovoljno svoj programa, ali mi se nije to baš sviđalo. Ja imam sebe, imam svoj otok, imam svoju bitku, imam svoj život, imam sebe. Tako sam se postavila i meni to tako odgovara i gotovo.

Još da vas pitam o suradnjama s drugim glazbenicima, surađujete s mladim glazbenicima, primjetio sam prekrasnu pjesmu „Ljubav“ s grupom Quasarr, kako se generacijski slažete?
Ja sam mlađa od njih (smijeh). Takav mi je mentalni sklop. To je njihova pjesma i čula sam unutra neki dio za sebe. Morate to osjetiti.

To je baš kao vaša pjesma. Hvala lijepa na razgovoru.
Hvala. Živjeli!(SG)