Kalnik se ne zaboravlja baš tako lako!

Zdravko Širola objavljeno 17. 06. 2015.

Rijetko i prerijetko posjećujem moj Kalnik.

Ovog puta nisam mogao odoliti Štefovom entuzijazmu da me povede kalničkim putem „kojim još nisam išao“.

Sam ga je, kao i mnoge druge, godinama krčio, označivao i markirao.

Štef Jembrek danas je kalnička živa legenda. Neumorno vrijedan čitavog života najčešće sam uređuje on Kalnik i njegove staze. Teško je odoliti njegovom entuzijazmu i skromnosti. Većinu informacija koje nađete na internetu i wikipedijama najvjerovatnije su od njega. Mnoge je on potakao da taj Kalnik bude tako uređen i poznat. Danas po njemu hodaju i uživaju i mladi i stari, i šetači i alpinisti, i paragleideri i letači, i tko sve još ne…

Svaka staza označena je putokazima, informativnim tablama, dijelo mnogih vrijednih ruka članova PD Kalnik, najčešće potaknutih njihovim neumornim Štefom.
Znao je on da dolazim taj tjedan i da sam u Zagrebu od nedjelje do nedjelje. Silno je želio da mi pokaže tu stazu „koju još nisam prešel“. „Kada dođeš, organizirat ću Pohod na Kalnik na koji svakako moraš doći.“

Teško je odoliti Kalniku, a i Štefu.

Ni predviđena kišica te nedjelje, 22.2. 2015. nije mogla spriječiti one koje je Štef tog dana pozvao na Pohod.
Kao što Križevčani imaju običaj da kažu: “Al‘ to nije razlog da si ne popijemo“, tako i Štef daje do znanja: „Al‘ to nije razlog da se nejde na Kalnik!“

Vozio sam te čitave subote iz Njemačke, legao u Zagrebu tek u 2 ujutro a već prije 8 ujutro bio točan na uobičajenom polazištu za Kalnik pred gostionicom Gornji Grad u Križevcima.

Malobrojna grupa već se tu okupila i nestrpljivo čekala na polazak.

Uobičajena upoznavanja, prisjećanja, zagrijavanje kaficom i „dodacima“, upis u evidenciju prisutnih…

Sve to odvija se prirodno i spontano pod rutiniranim kontrolom Štefovog oka.

Do Lovačke kuće Vratno najbrže se stiže automobilima po asfaltiranoj cesti Križevci – Kamešnica. Nekada sam tim putem znao propješačiti kraticama kroz šume i polja.

Dvadesetak minuta vožnje trebalo nam je da se ponovno okupimo ispred Lovačke kuće Vratno na prozivci i obveznom fotografiranju.

Iako sam već kao mali dječak i izviđač počeo hodati po Kalniku, ipak sam ovom stazom išao sada prvi puta. Mnoge staze u međuvremenu ovdje su označene, postavljeni natpisi, vježbališta, poletišta…rad mnogih entuzijasta i ljubitelja Kalnika. Rijetko gdje su staze toliko dobro i gusto markirane. Nije to velika planina da bi se čovjek baš skroz izgubio, ali je lijepo uživati u njoj i prepustiti joj se, po njezinim brojnim stazama ali i klisurama. Svako malo čovjek se zanese pogledom i njenim ljepotama pa brzo zaboravi na put. No svako malo tu je neka oznaka. Sve to naravno netko treba urediti, prokrčiti, očistiti…Hvala svim onim vrijednim entuzijastima koji su te puteve za nas uredili i označili.

Lovačka kuća u Vratnu posebno je posjećena u jesen kada se tamo dolazi slušati riku jelena. Malo gdje nađe se takvog ugođaja.

Svako doba ovdje ima svoj poseban, intenzivan čar. Ne samo kad je sunčano i vedro. Par milimetara povremenih padalina zaista nisu vrijedne da propustite šetnju po Kalniku. Sve je tu na vidiku, a do Planinarskog doma stići ćete uvijek, ako vam se žuri, nakon kojeg sata hoda.

Tu u Vratnu počinje čarolija Kalničke šume. Sada po zimi ova šuma odjevena je crno-bijelo- sivom haljinom, išaranom malim humcima i mnogim tragovima svih onih njenih stanovnika koje ne viđamo baš počesto. Kroz koji mjesec preobući će se ona u svijetlo-zeleno halju, ukrašenu tisućama cvjetova. Sunce će tu njenu odoru svakog dana pomalo mijenjati u sve intenzivnije i zrelije boje. Nikada ova ljepotica nije ista. Nikada joj se čovjek ne može dovoljno nadiviti. Svakog dana ona svojom čarolijom mijanja izgled poput ljepotice svijesne svoje krasote.

Pored Lovačke kuće na parkiralištu ostavili smo svoja vozila i krenuli stazom prvo malo prema sjeveru…

… a zatim skrenuli na zapad prema drvenom mostu preko potoka Kamešnice.

Označeni put vodi nas prvo do vidikovca i vrha Škrinja (504 m).

Nakon početnog ravnog dijela staza se strmo penje prema hrbtu Grebena. Do njega se može po volji i raspoloženju: manje ili više strmo. Za one koji žele osjetiti greben tu postoji i mala „ferata“. Kalnik pruža uživanje i malu avanturu za svakoga, po njegovoj volji, kondiciji i želji. Za one koji ne vole penjanja, vrh se može zaobići i šetnicom s južne strane. Sve te staze krčio je Štef. Ponekad u društvu, a ponajviše sam. Nekad krčeći uporno puteve i do kasno u noć uz pomoć čeone svijetiljke. Na ovom mjestu „uhvatili“ su ga ovdje jednom četiri milicajaca. Neki seljan vidjevši u noći isprekidane tragove svijetla iz šikare ispod grebena pomislio je da se je ovdje netko izgubio i šalje svjetlosne signale za pomoć. Alarmirao je Milicijsku stanicu iz koje su odmah poslali 4 milicajca u pomoć. Nakon mukotrpnog uspona uspjeli su „spasiti“ začuđenog Štefa i „sprovesti“ ga „na sigurno“ u Križevce!

Priče o Štefu i njegovim stazama ovdje, danas su već dio legende.

U svakom slučaju, ne propustite ove kalničke staze.

Čovjek ne može znati kad su one ljepše: po snijegu i izmaglici kao danas ili po žarkom ljetu. Isplati se uvijek ovdje doći i udahnuti malo ove ljepote.

Na Grebenu, kuda god da pogledaš, poželiš poletjeti za svojim pogledom.

Greben svojim hrbtom prosto mami da ga se prođe.

Sve dalje vodi nas on prema zapadu. Druga grupa koja je otišla nižim (lakšim) putem i ostala zakinuta ovih vidika, skrenula je previše prema južnoj cesti pa ih zabrinuti Štef pokušava dozvati. Mi ostali vučeni nekom magnetskom čarolijom ljepote vidika, nastavljamo dalje.

Gdje god da se okreneš pogled plijeni vidike.

Ni kišica koja počinje rominjati ne može nas zaustaviti do vrha Podrevec (544 m).

Od tuda nastavljamo prema zapadu pored livade Zdenci do Sjevernog Vidikovca, pa šumom dalje prema vrhu Vuklec (572 m) i zadnjim vidikovcima (južni i zapadni) ovog Grebena. Nakon nekoliko sati predivne šetnje …