Navijači malo jači (2): Splitski Fantom ponovno jaše!

Prošlo je više od pola godine i moje samoprozvane antologijske kolumne o neredima navijača na legendarnom San Siru. Taman kad sam mislio da ću svom šefu morati poslati samo dosadan izvještaj s tekme u kojoj smo rezultatski obavili veliki posao, no igrački (opet) bili ziheraši, pojavio se on…

Nitko ga dan danas vidio nije, nitko ne zna tko je. A opet, taj tajanstveni splitski fantom ostavio je neizbrisiv trag u povijesti hrvatskog sporta, nogometa i hrvatske države. Fantom se iz samo njemu znanih razloga pojavio na poljudskoj ljepotici i iscrtao na splitskoj tratini jedan simbol. Zamislite, simbol! Da ne bih bio prozvan fašistom i bio kazneno gonjen, moram se ograditi od tog simbola i osuditi ga. On predstavlja jedno od dva vremena u kojem su se događali najveći zločini nad nevinim i manje nevinim stanovništvom.

Šalu na stranu

Fascinantno je, kako je našem društvu lako skrenuti pažnju sa, za život važnih pitanja, problema i događaja. Mediji su preplavljeni slikama svastike koja je, navode, zasjenila dobar rezultat Vatrenih na Poljudu. Osude tog čina padaju sa svih strana, sve strane se ograđuju, a šteta je počinjena. Gospodarski (ne)napredak, deložacije, prosvjed veterana domovinskog rata, korumpirani političari, (ne)sloboda medija, uskokove optužnice i ne(rad) vladajućih odjednom su pali u drugi, treći ili četvrti plan.

Istina, s jedne strane imamo sramotan čin splitskog fantoma kojem, ako dolazi iz redova onih „navijača“ o kojima sam pisao u Dijelu PRVOm, ne treba pridavati nikakvu pažnju, već ga kazneno goniti. No, s druge strane, u Lijepoj Našoj isto tako imamo ljude koji žive u ulicama koje nose ime onog krvnika koji im je smaknuo familije, razne antifašističke lige i ligice koje vode ljudi kojima je antifašizam maska ispod koje skrivaju komunizam i simbole suprotnog, ali jednakog značenja kao i ta poljudska svastika i to, navodno, moramo tolerirati.

Da ne ulazim dublje u političko-ideološka filozofiranja ( kažu da sam premlad ), samo želim istaknuti kako se ovakvi događaji kao crtkaranje simbola na nogometnom igralištu moraju ispitati, medijski zanemariti i počinitelje kazneno goniti. I tu sva priča treba završiti.

Svastika NE, a bratstvo i (ne)jedinstvo da?

Tako taj tajanstveni Fantom sad negdje na Splitskoj rivi, s onim prvim bogatim turistima ispija kavicu i prati sve (ne)relevantne medije oduševljen kakvu je pažnju uspio dobiti svojim umjetničkim izražajem, posramivši sve hrvatske umjetnike za koje nitko nikada neće niti čuti osim njihovih učenika na umjetničkoj akademiji.

U prvom tekstu spominjao sam majmune koji čekaju svoju bananu koja ih zadovolji i umiri na trenutak i oni dalje plešu kako gazda svira, samo što su ti majmuni predstavljali (ne)sportske huligane. U ovom tekstu majmunima bih nazvao sve one koji žive u zabludi kako nas iz skrivenih kuteva napadaju ustaše, fašisti, Crnokošuljaši, Pavelići, Jure i Bobani…

Fantom je vjerojatno neškolovani mladić isprovociran nogometnom mafijom koja mu uništava jedine stvari koje ima u životu; ispijanje hajdučkog piva prije tekme, navijanje i bakljada za vrijeme tekme i ispijanje piva i komentiranje žena s kojima nikada neće progovoriti nakon tekme… On nema pojma što većini Europe taj simbol predstavlja, niti kakve posljedice hrvatski nogomet i država mogu snositi.

Fantome, ako čitaš, nemoj zamjeriti. Ja sam za tebe vjerojatno samo nogometni simpatizer i Mamićev špijun, no ja te ne osuđujem zbog tvojih ciljeva i namjere koju si imao ovim činom, no osuđujem, kao i u prvom tekstu, način na koji se boriš za ono što voliš.

Eto,  taj mladi splitski Fantom danas predstavlja buđenje nekakvog totalitarizma, nacionalizma, fašizma i raznih drugih „izama“. Samo, naravno, komunizam je zabranjen za spominjanje, iako ljudi koji pate za tim totalitarnim režimom danas slobodno hodaju ulicama svojih idola i dobivaju medijski legitimitet i hvalospjev.

Mandžukić – heroj, a ne zločinac!

I koliko god želio ne ulaziti u političko-ideološke podjele i zablude, uvijek se nekako u ovoj priči vratim na to. To su oni iz „Gornjeg doma“ i htjeli. Podijeliti narod, baciti majmunima banane i neka se međusobno bore i raspravljaju tko je dobio veću bananu. Umjesto da se svi zajedno borimo za bolje sutra, mogućnost da svatko zaradi svoj kruh i sam odlučuje o svojem životu, mi se koljemo oko simbola.

Na fakultetu sam nedavno držao prezentaciju baš o simbolima, znakovima i utjecaju znakovne komunikacije kroz povijest. Mnogo se ratova vodilo zbog simbola i mnogo se nevinih života pod simbolima uzimalo. Izgleda da ljudski rod još nije dosegao dovoljan nivo evolucije da je sposoban ne dozvoliti da nežive i nestvarne stvari utječu na naše živote i dijele nas na suprostavljene strane… Opet, ovi iz „Gornjeg doma“ bacaju floskule i demagogiju kako ne žele podijele u društvu i pozivaju nas na zajedništvo. Kakvo je to zajedništvo, ako se jedan zločinački režim i njegovi zanemarivi sljedbenici osuđuju i ismijavaju, a drugi isti takav režim pakiraju pod oslobodilačku borbe i njegove pionire slave kao heroje??!

Ja vas sad sve skupa osuđujem i hrabro nazivam majmunima, a što se tiče utakmice na sablasno praznoj poljudskoj ljepotici reći ću još jednu stvar. Mario Mandžukić, ti si heroj, a ne zločinac! Ne mislim zločinac u smislu kao onaj koji nam se smije sa svojeg trga u Zagrebu i nekih ulica, nego sportski zločinac. Ti veliki „navijači“ su velikog igrača koji je osvajao ligu prvaka i zabijao u najjačim europskim klubovima, izvrgnuli ruglu zbog nekoliko slabijih tekmi. Mediji su ga prozvali tragičarem utakmice, iako je čovjek zabio gol, imao hrabrosti pucati jedanaesterac i ponovno se lavovski borio.

Da, skrivio je jedanaesterac. Zato što je ponovno igrao onako zbog čega ga nogometni stručnjaci obožavaju. Srcem. Za razliku od još jednog velikog igrača, ali protiv Italije uspavane ljepotice (čitaj I. Rakitić) Mandžukić je, kako kaže onaj čije se obraćanje još uvijek čeka nakon svasticiranja travnjaka,; jedini imao ćuku, jedini imao poriv i jedini si je izgleda zabio sećer u ruku i na terenu viknuo AAAEEEEMOOOO, i dedu Buffona poslao po šibice…