Ivan Hleb: ‘Prva dva tjedna u Njemačkoj kofer mi je bio spakiran za povratak doma’

KOMENTAR ČITATELJA Zanimljiv komentar na članak o ‘punom autobusu za München’ na našem je Facebooku napisao Ivan Hleb. Prenosimo ga u cijelosti.

‘Ljudi dragi, ne radi se tu o domoljublju, politici ili tko je bio gdje ’91. Sve je to nebitno, jer kad se podvuče crta na kraju svatko od nas gleda na sebe, svoju obitelj i da ima nekakvu bolju budućnost. Činjenica je da stvari ne funkcioniraju i da je netko u cijeloj toj situaciji ‘zeznuo’ stvar.

Ja sam otišao nakon 2 godine bez posla u Hrvatskoj, gdje su me nakon što sam bio odličan učenik, vrlo dobar student, bez obzira na moj trud na stažu dobio samo jako puno tapšanja po ramenu i praznih obećanja. Probao sam sve moguće načine da dođem do posla, bilo kakvog posla. Od struke do posla konobara. Od javljanja na natječaje do nošenja životopisa osobno. Probao sam pošteno, probao sam preko veze… Usput svjedočio situacijama gdje je skoro 80 ljudi pozvano na razgovor za jedno radno mjesto, gdje dođeš na razgovor pa u 5 minuta saznaš za koga je to mjesto rezervirano i onda te još ponosno pozovu u drugi krug razgovora. Gdje te odbiju za posao jer kao nemaš potpunu ili potrebnu dokumentaciju i onda vidiš da je i to mjesto u bolnici bilo rezervirano za nekoga sa većom ‘privilegijom’.

Kap koja je meni prelila čašu nakon svih tih pokušaja je bila ta kada mi je na kućnu adresu stigla odbijenica sa datumom na njoj od dana prije nego što je bio održan sam razgovor. I onda kad se žališ dobiješ odgovor da se radilo o ‘tipkastoj'(?) pogrešci. Tata koji je bio u ratu (jer je to jako bitno u zadnje vrijeme) mi je sam rekao: mali, tjeraj dok imaš prilike, ovdje se uvijek stigneš vratiti kad se i ako se nekaj promijeni…

Preko interneta sam poslao preko 20 molbi u razne gradove u Njemačkoj i unutar 2 mjeseca dobio hrpu odgovora, te poziv na razgovor. I nakon toga posao. Teško je, zbilja je teško na početku… Ostaviti sve što poznaješ i sam krenuti, plakali smo svi od reda… Moja zaručnica, moji roditelji, moje sestre… Na samom početku kofer mi je puna dva tjedna bio spakiran i spreman za povratak doma. Ali i to prođe nekako, kada vidiš kako ti je iz mjeseca u mjesec bolje, jer za početak, radiš i možeš si nešto priuštiti.

Tako da, tko može naći bolju priliku… samo dajte! Teško je, ne teku med i mlijeko i ne padaju euri s neba. Ali je bolje nego doma. Ja sam čini se imao sreće u svemu tome. Sretno i vama!'(CroExpress)