Mladi inovatori: ‘Edukacijom o novim tehnologijama povezati vrtiće, škole i fakultete s proizvodnim tvrtkama’

U ovomjesečnom intervjuu nezavisni portal Križevci.info predstavlja dvojicu mladih inovatora, Alena Britvića iz Cirkvene kod Križevaca i Dejana Ćurčića iz Bjelovara, koji su na Međunarodnom sajmu inovacija u Nürnbergu osvojili zlatnu medalju za njihov 3D digitalizator. O čemu se zapravo radi, kako su došli na ideju i gdje su imali priliku izraditi ovaj složeni uređaj pitali smo same inovatore te njihovog mentora Tomislava Pavlica, također Križevčanina.

Najprije, velike čestitke na ovoj prestižnoj nagradi! Možete li čitateljima jednostavnim rječnikom ukratko opisati čemu služi 3D digitalizator i otkud ideja za to?

Alen Britvić: Hvala na čestitkama! Najlakše bi bilo objasniti ljudima o čemu se radi ako bismo spomenuli skenere koje svatko od nas posjeduje kod kuće. Njima se mogu skenirati slike, tekst i slično. Oni funkcioniraju u 2D prostoru. Naš 3D digitalizator je također skener koji je u mogućnosti skenirati stvari u 3D prostoru. Znači, možete skenirati ljude, automobile, vlakove, ali i predmete vrlo malih dimenzija. Cilj je dobiti “oblak točaka” koji se sprema u oblik koji se koristi u inženjerstvu, a služi za rad sa 3D printerima, 3D skenerima, 3D programskim alatima za modeliranje (CAD) i programiranje strojne obrade (CAM) itd.  Ideja je došla nakon održane radionice koja se bavila aditivnim tehnologijama, koja se je provodila četiri dana na stručnome studiju Mehatronike, na Visokoj tehničkoj školi u Bjelovaru. Nju je vodio profesor Tomislav Pavlic. Zadnjega dana smo otišli u Križevce u posjetu dvjema sličnima, a opet jako različitim tvrtkama, koje u svojem djelovanju graniče s korištenjem sličnih tehnologija. Prvo smo posjetili Polikliniku Medikadent d.o.o. obitelji Novosel, a zatim tvrtku Berman-plast d.o.o. obitelji Bermanec. U poliklinici Medikadent smo vidjeli kako se izrađuju zubni implantati, gdje se koristi 3D skener i 3D printer – znači veoma  male predmete, a u Berman-plastu smo vidjeli maske i dijelove od poliestera za hrvatske tramvaje i vlakove, znači poprilično velike predmete, koje bi bilo dobro skenirati i tako utvrditi odstupaju li im dimenzije od definiranih. Pitanje, kako mjeriti, tj. skenirati i jedne i druge predmete (male i velike), pojavilo se samo od sebe. I, tako smo počeli.

U čemu je inovativnost vašeg rješenja, što mislite da vas je izdvojilo u očima ocjenjivača na sajmu u Nürnbergu, budući da je konkurencija zasigurno bila znatna?

Dejan Ćurčić: Naša inovacija je u tome što smo smanjili cijenu 3D skeniranja i do nekoliko puta, u odnosu na ostale tvrtke koje se bave u Hrvatskoj i vani sličnim stvarima. Treba napomenuti da smo mi krenuli raditi na tome sa idejom da napravimo didaktičko učilo, nikako ne 3D skener na industrijskoj razini rješenja. Cijena opreme za tu razinu je nekoliko desetaka puta veća od one koju mi koristimo. Tim didaktičkim učilom bismo omogućili svima zainteresiranima da se iskušaju u toj novoj tehnologiji, jer smatramo da bi se netko počeo baviti novim tehnologijama, potrebno mu je prvo pokazati kako one funkcioniraju, a sve ostalo je jasno samo po sebi. Tko je dovoljno motiviran – uspjeti će.

Kakvi su vam daljnji planovi s ovom inovacijom? Postoji li već mogućnost za komercijalnu primjenu?

Alen Britvić: Daljnji planovi su napraviti kit-izvedbu koja bi se prodavala školama i svim zainteresiranima za 3D digitalizaciju predmeta. Slične kit-izvedbe postoje na tržištu, međutim, glavni nedostatak je da mi kao društvo kasnimo preko 15-godina za razvijenijim zemljama, i veoma je teško u takvom, nemotivirajućem okruženju, slične tehnologije uopće isprobati, a kamoli ih primjenjivati, pa na kraju i zarađivati od njih. Mogućnosti su ogromne, treba vidjeti hoće li okolina biti zainteresirana za daljnji rad na digitalizatoru. Ipak, nama je najbitnije završiti fakultet, a koliko vrijeme dopušta, nastaviti dalje raditi na inovacijama.

Studirate mehatroniku na Visokoj tehničkoj školi u Bjelovaru. Što planirate po završetku studija?

Dejan Ćurčić: Planiramo nastaviti studiranje, i nakon toga probati si pronaći posao u Hrvatskoj. Ima u Bjelovaru, Križevcima, na kraju krajeva, u Hrvatskoj dosta tvrtki koje se bave novim tehnologijama, te se nadamo da će se naći izazovan i zanimljiv posao za nas.

Za ove sjajne rezultate zaslužan je i mentor Pavlic, nastavnik na stručnom studiju mehatronike na Visokoj tehničkoj školi u Bjelovaru. Kako “vrbujete” studente i dolazite do ideja?

Tomislav Pavlic: Tu valja spomenuti da je ideja za sličan rad sa odraslim studentima došla od djece koja pohađaju vrtić, starosti do 6 godina. Moram svakako pohvaliti cijeli dječji vrtić “Zraka sunca” u Križevcima, ali posebno učiteljicu Ružicu Bjeličić, bez koje ovoga našega rezultata sa 3D digitalizatorom vjerojatno ne bi niti bilo. Ostao sam oduševljen njezinim pristupom u predstavljanju tehnike, konkretno robotike, posebno zahtjevnoj ciljanoj skupini, kao što su to svakako djeca vrtićke dobi. Ako mi dopustite da objasnim, shvatiti ćete kako stvari funkcioniraju sa malom djecom, a veoma slično i sa studentima. Organizirali smo zanimljivu radionicu gdje su mališani ukratko poslušali osnovno o robotima, na njima razumljiv i prihvatljiv način. Nakon toga mogli su provozati robote, poigrati se s njima, postaviti konkretna pitanja o robotima i sl. Sve ovo je bilo samo početni impuls kojim se htjelo mališane zainteresirati za korisne nove tehnologije, te općenito tehniku. Ideja je bila da mališani najprije pogledaju crtani film na temu robota sa otpada, nakon toga uživo vide prave robote, da ih mogu opipati, poigrati se njima, te da na samome kraju izraze svoje impresije o robotima sa svojim učiteljicama kroz kreativne radionice. Tu su bili uključeni i roditelji djece, koji su sa svojom djecom doma sakupili stare vijke, dijelove i slično, potrebno da djeca nakon radionice naprave svoje vizije robota, na papiru, koristeći škare, ljepilo, stare šarafe i sl. Osobno smatram da su djeca ostala nakon takve radionice veoma zainteresirana za robotiku, i da će, ukoliko će ih njihova okolina poticati na slične stvari, zasigurno krenuti za time. Tu moram pohvaliti Vaš portal Križevci.info, koji je i prenio informacije o tome.

Dalje bi se trebale u taj “lanac” uključivati osnovne škole, srednje škole, fakulteti itd. Tu dolazimo do studenata. Sa studentima koji su se od malih nogu bavili sličnim stvarima, npr. kroz Zajednicu tehničke kulture, izuzetno je lako raditi i zainteresirati ih da ulože vlastiti angažman. Ne mora to biti robotika, ali igre sa kockama, didaktičkim igračkama, općenito, razvijanje kreativnosti od malih nogu je ključ uspjeha, po mojem skromnome mišljenju. Moram Vam samo spomenuti da sam početkom ove godine ostao impresioniran u Munchenu, prilikom jednog subotnjeg posjeta “Deutsches Museum”-u. Autobusi puni malene djece sa svojim učiteljicama i voditeljima se slijevaju u muzej, koji je po meni, najbolji na svijetu, po pitanju tehnike. Znači, u Njemačkoj je to normalna stvar da se najmanju djecu upoznaje sa tehnikom od najranijih nogu. I, gle, Njemačka ima nekim čudom najbolje inženjere na svijetu. O stanju njemačke tehnologije ne treba previše niti pričati. Za zapitati se, je li tako?

Voditelj ste i Studentskog poduzetničko-tehnološkog inkubatora, koji djeluje u sklopu Visoke tehničke škole u Bjelovaru. Kako se financira jedan takav pogon, što smatrate najbitnijim?

Tomislav Pavlic: Smatram da grad Bjelovar tu daje najveći doprinos, kao i uprava Visoke tehničke škole u Bjelovaru. Ako na tim mjestima imate ljude koji odlučuju o tehničkim stvarima, a pri tome ne znaju kako one funkcioniraju, onda imate veliki problem. Mi imamo sreću što imamo punu potporu sa svih strana. Studentski poduzetničko-tehnološki inkubator je osnovan prije nekoliko godina, i nakon mojeg kolege Zorana Vrhovskog, također križevčanina, ja sam drugi voditelj. Inkubator služi prvenstveno našim studentima, ali i ostalim zainteresiranima kao mjesto gdje provodimo besplatne radionice preko kojih želimo specifične i tražene tehnologije približiti široj populaciji. Također su naša vrata otvorena i prema ostalim institucijama. Prije tjedan dana smo imali posjet “malih genijalaca” iz 2. Osnovne škole iz Bjelovara. Došli su vidjeti što se radi na studiju Mehatronike, kakvu opremu u laboratorijima posjedujemo itd.  Kako uvijek na VTŠBJ gledamo dugoročno, voljeli bismo da nam takva djeca postanu studenti jednoga dana. Moram napomenuti da do toga ne bi došlo da nije bilo zainteresiranih ljudi za “napraviti nešto više od onoga za što su plaćeni”. Već je prije spomenuta besplatna radionica “Aditivne tehnologije (3D skeniranje/3D printanje)” koju sam vodio, pa su prije toga kolege Vrhovski Zoran i Miletić Marko vodili besplatnu radionicu o tiskanim pločicama, i još imamo niz sličnih aktivnosti. To nije problem raditi ako imate podršku svoje visokoškolske ustanove, i grada Bjelovara. Grad Bjelovar je vlasnik Visoke tehničke škole u Bjelovaru, u sklopu koje Inkubator posluje. Kako imamo stručni studij Mehatronike, puno više se sa studentima možemo baviti i u nastavi, i kroz izvannastavne aktivnosti praktičnim stvarima. Pružamo i programe stručnog usavršavanja za proizvodne tvrtke iz našeg okruženja, tako da npr. možemo ponuditi edukaciju i osposobljavanje iz npr. CAD/CAM/CNC domene, programiranja mikrokontrolera, programiranja PLC-a, obnovljivih izvora energije, tehničke dokumentacije, pneumatike i hidraulike itd. Ukratko, vrlo smo otvoreni za suradnju, i vrlo smo dobro povezani sa realnim sektorom. Smatram da je to veoma bitno, jer jedino na takav način naši studenti, koji ne rade još, mogu dobiti pravi prikaz stvarnoga stanja u realnome sektoru, gdje će jednoga dana početi raditi.

Koliki je put do komercijalizacije ove inovacije, vidite li već sad primjenu 3D digitalizatora, ima li zainteresiranih tvrtki u gradu, obližnjim županijama, možda čak izvan Hrvatske?

Tomislav Pavlic: Moj pogled na komercijalizaciju konkretno ove inovacije jest takav da ona ne treba biti namijenjena direktnoj primjeni u industriji, iako niti za to ne postoje apsolutno nikakve zapreke. Kada smo kretali u razradu 3D digitalizatora, ideja je bila isprobati kako radi digitalizacija. Iako sam se za vrijeme studija upoznao sa principima fotogrametrije i vizualizacije objekata, tek kada se  uhvatite u koštac sa realnim problemima kao što su npr. nabavka softvera, opreme, prostornih resursa itd. shvatite koliki je uspjeh kada proradi nešto na čemu ste i sami radili. Postoji interes za upotrebu digitalizatora, ali se tvrtke još uvijek rijetko odlučuju na slične usluge, zbog visokih cijena skeniranja. Prije puno godina sam razgovarao sa gospodinom Dragutinom Bermancem iz Križevaca, koji dugo godina uspješno proizvodi dijelove za niskopodne tramvaje koji voze npr. u Zagrebu, vlakove, kamione itd. Kako smo surađivali, izmjenjivali iskustva, shvatio sam da se rijetko koji poduzetnik odluči investirati u nove tehnologije, što zbog okoline koja nije blagonaklona, što zbog nedostatka adekvatnih kadrova. Također već niz godina vodim svoje studente i u tvrtku Elektrotehnika d.o.o. u Križevcima, a sada i u Polikliniku Medikadent d.o.o. Moram reći da posjeduju vrhunske tehnologije koje studenti rijetko gdje mogu u svojoj blizini vidjeti.

Interes postoji. Konkretno, Alen i Dejan su u Njemačkoj ostvarili preko 40 kontakata – to govori o veličini izložbe inovacija IENA2015 na kojoj su između 750 natjecatelja iz 37 zemalja osvojili zlato, ali i o kvaliteti proizvoda. Problem se javlja kada npr. Alen i Dejan žele komercijalizirati 3D digitalizator, oni moraju sami pronalaziti sponzore, moraju sami snimiti promidžbene spotove, moraju na kraju krajeva popričati sa tih 40 kontakata, a pri tome im ne ostaje vremena da rade na poboljšanjima samoga proizvoda, ili na razvoju novih, dodatnih modula. Zato bi trebalo uvijek težiti “udruživanju snaga”. Na Visokoj tehničkoj školi u Bjelovaru smo uspjeli donekle ovladati svim tim segmentima, pa niti rezultat nije izostao. Nadam se da će konkretno križevačkim poduzetnicima u tome pomoći i Razvojni centar i Tehnološki park Križevci koji je upravo u izgradnji. To je potez za svaku pohvalu! Tu bih spomenuo i gospodina Marija Rajna, koji se trudi zajedno sa mnom da se edukacija o novim tehnologijama u Križevcima podigne na jednu višu razinu. Cilj nam je da se u gradu Križevcima međusobno povežu vrtići, osnovne i srednje škole, kao i fakulteti sa proizvodnim tvrtkama koje djeluju u našoj okolini. Moram priznati da napredujemo u tome, iako, po meni, presporo. Tu se naiđe na svakakve komentare, podsmijeh ponekad, ali i na razumijevanje, vrlo često.

Za kraj, molimo vas predstavite nam daljnje planove s ovom inovacijom, a možda i nekim novim idejama na kojima radite.

Tomislav Pavlic: Daljnji je cilj doraditi 3D digitalizator kvalitetnijom industrijskom kamerom veće rezolucije i boljeg fokusa, upotrijebiti kvalitetniji projektor, doraditi okretna postolja za skeniranje manjih predmeta, te doraditi algoritme za skeniranje velikih predmeta, koji ne rotiraju, već mi mičemo naš digitalizator oko samih predmeta. Već radimo dalje na tome. Dosta je bitan segment ne stati na tome, nego prezentirati uređaj ostalim zainteresiranim skupinama, kako bi se nastavio rad na istome. Jer, studenti kada diplomiraju, nerijetko odlaze dalje, a vi ste onda opet na početku, osim ako si na vrijeme ne osigurate kvalitetne kadrove. Moj je osobni stav da su kvalitetni i educirani ljudi 75% uspjeha, a sama oprema tek 25%. Sama oprema vam ne znači ništa ako nema tko raditi s njome. Imamo i daljnje projekte na kojima radimo, ali predlažem da ostavimo to za neki drugi puta. Spomenuo bih samo da se nadam da ćemo u Studentskome poduzetničkome inkubatoru uskoro izaći s hrvatskom robotskom rukom koja se izrađuje tehnologijom 3D printanja, i koristiti će se u nastavne i edukacijske svrhe. I da, biti će rezultat hrvatske pameti. Surađujemo dobro s Fakultetom strojarstva i brodogradnje iz Zagreba, Fakultetom elektrotehnike i računarstva iz Zagreba, pa se nadam još jačoj suradnji i sa križevačkim institucijama, iako je suradnja s njima i sada na visokome nivou. Spomenuti ću da surađujemo dobro sa Srednjom školom Ivana Seljanca iz Križevaca, kao i sa Gimnazijom Ivana Zakmardija Dijankovečkog. Voljeli bismo u Križevcima pokrenuti Salon inovacija i pokrenuti radionice robotike i novih tehnologija, te opet krenuti na osvajanja medalji, sa nekim novim inovacijama!