Zavirili smo u čokolateriju Hedona – prvo socijalno poduzeće u Hrvatskoj

Ne treba vam za učiniti čudo na stotine kvadrata velik pogon, ne treba vam četa birokratskog osoblja, niti veliki novac. Katkad je dovoljna dobra volja i veliko srce, onakvo kakvog imaju primjerice Miljenko i Natalija, ili Ivana i Martina, Zdravka pogotovo. I ne treba vam o Božiću poći tražiti blagdanska čuda recimo sve do Finske gdje, navodno, stoluje Djad Mraz. Treba imati sreće i pameti pa doći u Križevce, u maleni pogon čokolaterije Hedona. Jer, priča o prvom socijalnom poduzeću u nas, o čokolateriji Hedona iz Križevaca je zapravo priča o radosti i veselju, i to onom slatkom. A sve je počelo 2013. godine.

– Socijalno poduzeće Hedona d.o.o. osnovala je Udruga osoba s invaliditetom Križevci na čelu s predsjednikom Petrom Gatarićem – kazuje nam za našeg posjeta, direktorica Gorana Katalenić.

Svjesni kako je u Križevcima puno nezaposlenih mladih osoba s invaliditetom, u Udruzi su odlučili nešto poduzeti. Analize su pokazale da ih ponajviše ima koji su po zanimanju pomoćni kuhari slastičari. Razmišljalo se tako i o pekarskom pogonu, ali se brzo shvatilo da ih ima i previše na križevačkom terenu. A onda se netko dosjetio čokolade! Ideja da Križevci imaju svoju čokoladu svidjela se svima.

– Iz jednog projekta smo prerasli u socijalno poduzeće, prvo u Hrvatskoj koje zapošljava osobe s invaliditetom, mlade kvalitene osobe, vrsne radnike, dobre ljude – kazuje Katalenić.

Sve veći i veći

Krenulo se sa šest zaposlenih, još ih je dvoje zaposleno u svibnju ove godine kada je u tvrtku stigla nova direktorica, a kako se posao povećavao u listopadu je zaposlena i komercijalistica Đurđica Božić. No, ako itko zna kako se to razvijala Hedona, poglavito njen slatki čokoladni asortiman, onda je to Sunčica Starinec, diplomirana inžinjerka prehrambene tehnologije, ona koja je sva ta slatka čuda i osmislila zajedno sa djelatnicima.

– Imali smo početni period od dva, tri mjeseca dok se nismo potpuno uhodali u tehniku izrade čokolada i čokoladnih proizvoda s punilom. Najteže je bilo ovladati tehnikom izrade pralina. Na meni je bila zadaća da smislim recepture, proizvode koji će biti ukusni toliko da ih naši kupci zaista požele kupiti ponovno – kazuje Sunčica.

Dok ona govori u malom pogonu ručno se stvaraju nova čokoladna čudesa. Miljenko Drožđan je na tzv. crnom stroju, odakle teče tamna čokolada. On je tu od početka, baš kao i Natalija Baneković i Zdravka Hlabuček koja je na žalost za našeg posjeta morala liječniku. Veteran je on koji će rado pomoći svakome, pa tako i Ivani Štrigi i Martini Šatvar koje su nedavno zaposlene. Njemu je sve rutina, baš kao i Nataliji koja taman slaže suhe brusnice na tamnu čokoladu zvanu Black. Ali, pričati s novinarima, e to je malo teže.

– Ima cura, one će pričati – smije se Drožđan.
Natalija Baneković spašava situaciju.

– Jako sam zadovoljna. Dobar je posao. Dvije godine sam tu. Lijepo je imati posao – veli Natalija.

Brzo uče

I ona je po struci pomoćna kuharica slastičarka. Ovo joj je prvi posao. Čekala ga je tri godine. Hvali kolege i kolegice, kaže da brzo uče, kaže kako ima puno posla pred blagdane i kaže da je to dobro. A na upit koja joj je čokolada najdraža, k’o iz topa veli: »Mlječna!« Dobra je mlječna, evo je i Ivana Štriga najviše voli, ali gosti se sve nešto hvataju pralina. Pitamo Sunčicu Starinec u čemu je tajna, zašto su ove čokolade drugačije, bolje od drugih.

– Ne znam. A i znate kako kažu, poslovna je to tajna. Jedan od glavnih sastojaka je ljubav i radost što imamo taj posao. I meni je ovo prvi posao u struci, baš kao i većini djelatnika i zaista se moglo odmah osjetiti s koliko smo puno elana, volje i želje ušli u sve ovo. Trebalo je na početku puno truda i motivacije da uspijemo – veli nam Starinec.

Valjda i zbog toga nije u nje bilo skepse da priča s čokoladom može uspjeti.

No, koliko zaposlenicima sve ovo znači!?

– Valjalo bi pitati njih. Gledajući iz moje perspektive, mogu reći da su jako sretni što su dobili posao. Jednostavno ste sretan čovjek kad vam dolazi redovito plaća – kaže Starinec. I pitali smo. Ivana Štriga ističe kako nije tu samo plaće radi, već zbog sveg novog što je naučila.

– Zanimljivo je jako, naučila sma dosta, zadovoljna sam – veli.

Koliko su pak svi lojalni svom malom a velikom pogonu, najbolje se vidi kada odu na kakav sajam, popute onog čokoladnog u Opatiji, ili onog obrtnika u Križevcima.

Hvale nas

– Zanimljivo je. Ljudi se interesiraju, kupuju naše proizvode, hvale nas. A kad su mi neki rekli da su nam proizvodi skupi, ja sam im rekla da skupo je, ali da se sve radi ručno. Rekla sam da to radimo ja i moje kolege. I baš su bili zainteresirani za čokoladu i kupili su bar jednu. Morali su probati – priča Ivana.

– Dobili su priliku pokazati da i oni mogu sve što i drugi, ako ne i više, makar ih društvo, da tako kažem, šutira, marginalizira pogotovo na tržištu rada. Dobili su priliku, jako su zahvalni na tome i stvarno uživaju – kazat će Katalenić.

Posla je puno, takvo je doba godine, makar za Hedonu zapravo nema ‘mrtvog’ dijela godine. Njihove čokolade naručuju mnogi, pri čemu djelatnici posebice hvale suradnju sa zagrebačkim hotelom Esplanada čiji gosti kućama odlaze s Hedoninim proizvodima. To što su socijalno poduzeće ne nosi im nikave popuste od strane države, dapače. Poslovanje mora biti pozitivno, posao se mora raditi po načelima HACCAP-a. I sve štima, a planovi veliki.

– Imamo velike planove i nadamo se da ćemo ih realizarati, a kako u Hedoni sve ide polako tako će i to. Budući da radimo na 70 metara četvornih, da nam je u tih 70 kvadrata i ured, i pogon, skladište, sve, planiramo se proširiti. Tu kraj nas grad gradi tehnološki park, prostor od nekih 6.000 metara četvornih, pa se nadamo preseljenju makar tek treba vidjeti kolika će biti kvadratura – ističe Katalenić.

Cilj i vizija

Povlače se i sredstva Europskih fondova, pa je tako opet dobiveno oko 113.000 kuna. Sve se radi ne bi li se povećao kapacitet, pa da se može proizvoditi i više od rekordnih tjedana kad mala četa izbaci oko 2.000 čokolada i šesto bombonijera. Odnosno, sve se radi ne bi li se u konačnici ostvario cilj i vizija Udruge osoba s invaliditetom Križevci zacrtan kada se u projekt kretalo.– A cilj i vizija su da se zaposle sve osobe s invaliditetom na ovom području. Hoće li se moći i hoće li se uspjeti!? Sumnjam da su u Udruzi pogriješili kad su ga zacrtali – ne dvoji Katalenić.

I nema zašto dvojiti dok joj je ovakvih djelatnika. Ne može se, recimo, njima dogoditi da zaborave direktoričin rođendan. Čestitkama smo se i mi pridružili.

– Hahaha, kako ste samo saznali – smije se Katalenić.

A onda nam pokazuje veliko čokoladno srce ručno rađeno, veliki buket cvijeća i diplomu za najbolju šeficu. Na diplomi i suptilni upit – može li povišica!?

– Moći će, ako ništa, božićnica. Bit će nešto, godina je bila dobra – smije se direktorica. (Novi List)