Udruga “Štagalj” najavljuje

Božićna čarapaZima još nije pokazala zube. Nema snijega ni prevelike hladnoće. Pa ipak se ne može bez čarapa. Nosimo ih za svih godišnjih doba: kraće, duže, dokoljenice, sokne, pamučne, vunene, dugačke, šarene, prugaste, sa cvjetićima, mašnicama, točkicama… Bake, a donedavno i mame, plele su ih od vune i darivale svojim dragima. Posebna je toplina izvirala iz njih, jer su bile od vune domaćih ovaca koje su blejale u štalici, grijući svojim dahom mnoge uspomene na prošlost. Čuvati uspomene i običaje zadaća je svakog pojedinca, jer se na njima gradi ono što će se tek zbiti. I Udruga Štagalj, promičući kulturu i umjetnost, te uspomene nastoji sačuvati od zaborava. Priča o “Pipi dugoj čarapi” živi već sedamdesetak godina. Njen je život započeo 1941. u mašti švedske spisateljice Astrid Lindgren, koja je pričajući priče svojoj bolesnoj kćeri stvorila remek-djelo kojemu se raduju i maleni i oni koji misle da su odrasli. Premda rođena prije 74 godine, Pipi je još uvijek djevojčica. Razigrana, neumorna, maštovita. Onakva kakva bi trebala biti sva djeca koja se umiju igrati i bez kompjutorskih igrica. Spominjući djevojčicu, ističem danas Arijanu Marić Gigliani, koja je kao šestogodišnjakinja nastupila u Narodnom pozorištu u Sarajevu u “Malom dimnjačaru” Benjamina Brittena, dok je njen profesionalni debi bio u ulozi Jelene u Zajčevoj operi “Nikola Šubić Zrinski” pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja. Danas je evo s nama u Štaglju. Upoznala sam je dok sam radila u HNK-u, a ona još bila studentica Muzičke akademije u Zagrebu, gdje je studirala violinu i solo-pjevanje. Nakon diplome usavršavala se kod opernog prvaka Stojana Stojanova Gančeva. Priređuje koncerte, radi kao glazbena pedagoginja, a od rujna 2014. pročelnica je odjela za solo-pjevanje u zagrebačkoj glazbenoj školi “Zlatko Baloković”. Surađuje s triom Solenza, čiji je član i pijanist Ivan Batoš, koji je znanstveni naziv magistra umjetnosti stekao pod mentorstvom doc. Lovre Pogorelića. Vjerujem da će njegov prvi nastup u Štaglju pobuditi vašu pozornost. I kao što svi putovi vode u Rim, moglo bi se reći da mnogi putovi vode u Štagalj!Naša božićna štalica bit će ispred Štaglja, jer na Pipinoj pozornici djeluje i troje njih kojima je ovo prvi nastup pod našim krovom. Pored Ivana i Adrijane tu je i Ivan Bošnjak, glumac Kazališta Merlin. Tako nas, dakle, na svetog Stjepana svojim talentima daruju tri Ivana: Batoš, Bošnjak i Horvat. Koliko nas je pak puta glumačkim umijećem i ljudskom toplinom darivalo Kazalište Merlin, bilo bi teško nabrojiti, jer ne samo da su nam dolazili kao ekipa, nego su Ivan Horvat i sestra mu Ana Merlin nastupali i kao voditelji i moderatori mnogih naših susreta. Oni su zaslužni da je u Štagalj došlo kazalište! Bila je to predstava “Mali princ”! Ljetos pak, u adaptaciji i režiji Tene Orečić Tonković, izveli smo predstavu istog naslova uz sudjelovanje naših susjeda, glumaca-učenika OŠ Dubrava. Stoga im ovom zgodom upućujem posebne pozdrave i čestitke, podsjećajući ih da je Štagalj mjesto gdje mogu ostvariti svoje kreativne zamisli. Na kraju želim zahvaliti svima koji su pomogli da dođe do ovog susreta, kao i onima koji su došli ovamo, jer mnoštvo je događanja koja primamljivo dozivaju, ali samo je jedan kostanjski Štagalj u kojemu se svi osjećaju kao kod kuće. Draga Prijateljica, časna sestra Emilija, koja je na neki način potakla božićna druženja, rekla je svojedobno da joj božićni koncert nigdje nije bio tako upečatljiv kao u Štaglju. Želeći svima čestit Božić i sretno Novo ljeto 2016., čestitam i našoj dragoj Emiliji kojoj je za koji dan rođendan, dodajući da smo 18.12. proslavili 96. rođendan moje mame, kojoj darujem ovu toplu božićnu čarapu.U Kostanju, 26.12. 2015. Vaša Mirjana

Izvor: Križevačka udruga pjesnika i pisaca