Učiteljica Željka Šunjić i učenik Zvonimir Lovrić marljivo vježbaju zajednički monolog

ZA VRIJEME ZIMSKIH PRAZNIKA U I. OSNOVNOJ ŠKOLI BJELOVAR Učiteljica hrvatskog jezika u I. osnovnoj školi Bjelovar, Željka Šunjić, na potpuno drugačiji način motivirana je za promatranje svojih učenika. Posebnu pažnju u njezinom svakodnevnom susretu s četrnaestogodišnjacima, zaokupio je Zvonimir Lovrić. Dječak na putu ka mladiću, učenik, čija je voditeljica na dramskoj skupini

Iako zimski praznici traju i čini se da u su školama prazne učionice, učiteljica Željka Šunjić i učenik Zvonimir Lovrić marljivo vježbaju zajednički monolog, sve dok ih ne potjeraju umorne spremačice. Do tada u školskoj knjižnici I. osnovne škole Bjelovar obitavaju učiteljica kao dramaturginja i autorica teksta i učenik kao glumac i stvarni lik, koji glumi samoga sebe.

Učiteljica hrvatskog jezika u I. osnovnoj školi Bjelovar, Željka Šunjić, na potpuno drugačiji način motivirana je za promatranje svojih učenika. Posebnu pažnju u njezinom svakodnevnom susretu s četrnaestogodišnjacima, zaokupio je Zvonimir Lovrić. Dječak na putu ka mladiću, učenik, čija je voditeljica na dramskoj skupini.

Shvativši kolika je uloga učitelja u procesu rasta i razvoja učenika, otkrivanju njihovog vlastitog identiteta, posvetila je upravo Zvonimiru tekst, pisan u prvom licu, iz njegove perspektive, a sve kako bi dala svoj doprinos u njegovom oblikovanju i vođenju prema odrasloj osobi i životu uopće.

Zvonimir, kao i većina njegovih vršnjaka nepoznanica je sam sebi, ali je sasvim izvjesno da kao niti jedno dijete njegovih godina ne želi biti nevažan i zamjenljiv u svijetu.

Upravo je Željka kroz razgovore i susrete sa svojim učenikom Zvonimirom, pokušala utjecati na njegovo  razumijevanje iskustva, razumijevanje i sebe i svijeta, na uspostavljanje samopoštovanja i slike o sebi, čime mu daje motivaciju da kroz svoje glumačke sposobnosti upozna, isproba i potvrdi svoje mogućnosti.

Donosimo vam u cijelosti monolog »Bit će da je život … (pauza za ručak na probi dramske grupe)« autorice Željke Šunjć, prof. hrvatskog jezika i književnosti, kojeg vrijedno, za buduće scenske nastupe, uvježbava upravo učenik Zvonimir.(Zvono.eu)

Bit će da je život…(pauza za ručak na probi dramske grupe)

Evo me, dolazim, treba mi samo kratka pauza da nešto prigrizem, može?!
Ma, imam probu. Mentorica je danas posebno nabrijana. Htjela je postati glumica kao mlada, ali znate kako to ide u životu…odeš u drugom smjeru, sigurnijem…pa me zato daaaavi! Kažu moji frendovi da to ona kroz mene želi „izreklamirati“ sebe….
A ja opet mislim da oni nemaju pojma…
Da, ja nisam nogometaš ni neki šminker. Ja idem na dramsku. Dobro ste čuli. Idem na dramsku. Pripremam se za Akademiju. Ustvari, imao sam krizu identiteta…tako se to mislim kaže. Kao, stalno sam nešto htio, ali nisam bio ni sam siguran što, i eto…saznao sam.
Kaže mi:
– Namirisala sam te…
Navodno znam glumiti. Da, stvarno znam glumiti, iako ima i onih koji ne misle da dobro glumim, nego eto, proživio sam dosta toga pa znam prenijeti svoja iskustva.
Kaže moja mentorica:
– Isto ti je to, Zvone. Najgore je kad vidiš da glumac glumi, razumiješ? Ti ne smiješ ni na trenutak vidjeti da on glumi. Ti moraš pomisliti da je on to doista proživio. To je dobar glumac. Kad je ljut, ne mora nam reći: uh, ljut sam! Ne smije najaviti tugu, radost. To se mora vidjeti, razumiješ?

I tako sam ja počeo ne glumiti, nego uvjeravati ljude da pomisle kako ja na sceni, ustvari, prenosim svoja iskustva.
Znate, nije klincu u mojim godinama baš fora ići na dramsku dok vam svi frendovi iz razreda idu u neke sportske klubove. Onda ja ispadam ono, kao, tetkica neka…
Ali čovječe, dobro mi je! Tako mi je dobro ući u lik koji poželim! I vladati tekstom! Vladati scenom!
Sada kada su na zadnjem nastupu svi vidjeli da i ne djelujem tako tetkasto na sceni, sada me kao više ne zezaju. Ali, nije to to? Kapirate? Nisam faca!
Iako mi mentorica govori:
– Ma pusti, Zvone, svi će oni jednog dana pričati kako te osobno poznaju…pusti…
I tako ja puštam.
I uživam.
I onda najednom postanem tužan. Kad se sjetim nje…pa Bosne…pa tuge…pa straha…
Ah, nikad nisam znao dozirati osjećaje i stil. I otkud sad ova depresija?!
„Bitno je biti u šabloni! Najbitnije je, mali, da se ne ističeš, da ne vrludaš! Nema ti od toga kruha!“
To mi drugi govore.
A ja to nekako ne osjećam.  Bitno je…ma znate što je ustvari bitno?
Kad vam u trbuhu zaigraju leptirići od uživancije, kad vam se naježi koža od emocije, kad vam zadrhti glas od uzbuđenja i aplauza …i kad znate da je to što radite vaše. Kad znate da ste baš kad je trebalo dali sve od sebe, da niste razočarali one kojima je do vas stalo.  I kad ste zbog toga sretniji klinac.
Da. Na to mjesto u srcu možete odlutati kad vas stegne neka bol. Tako kaže moja mentorica.
A kaže i:
– Ma, ne slušaj mene, Zvone. Trabunjam gluposti.
A ja, što bivam stariji, kontam bolan, da to nisu gluposti.
Bit će da je život.
(Tekst napisan prema stvarnoj inspiraciji. Autorica teksta: Željka Šunjić, prof. Tekst zaštićen autorskim pravom, ne smije se izvoditi bez dopuštenja autorice.)