Otvoreno pismo bjelovarsko-križevačkom biskupu mons. dr. Vjekoslavu Huzjaku

mons. Dr. Vjekoslav Huzjak
biskup bjelovarsko-križevački

Vaša Ekscelencijo,

06.01.2016. prestalo je kucati toplo srce našeg oslonca, prijatelja, naše tihe ljubavi dok god živimo – našeg oca. Obavljajući sve potrebno, pošto je na našu neizmjernu tugu posljednje sate života proveo u bolnici, došle smo u Župni dvor crkve Sv. Ane želeći se dogovoriti oko pogreba, sa nadom da ćemo ćuti toplu riječ i razumijevanje, naposlijetku ipak se obraćamo svećeniku. Svećeniku, gdje sama riječ sadržavajući prefiks – svet – daje nadu u dobrotu i utjehu. Dočekao nas je svećenik Soviček. I tu počinje perfidna, ohola tortura osobe koja nije pokazala ni trunku suosjećanja sa nama, obnevidjelima od boli, nama koje smo sat ranije poljubile našeg mrtvog oca, što smo mu i rekle.

Jesmo li uopće katolici, zašto želimo da dođe na pogreb ako ne dolazimo na mise, što bi on uopće trebao govoriti kada ne poznaje našega oca, da li će se tamo pojaviti zajedno sa Jehovinim svjedocima što mu se već dogodilo i biti budala, ne govori to radi onih 50-100 Kn što ljudi daju. . . samo je dio kanonade kojom se, osuđujući i ne povisujući svoj nadmeni ton, obrušio na nas. Svi pokušaji da mu objasnimo kako je naš otac bio dobar, pošten čovjek koji se i nama trudio usaditi iste vrijednosti, kako su se u našem domu oduvijek obilježavali svi blagdani, kako je imao sve sakramente osim bolesničkog pomazanja. . . ostali su samo to – pokušaji. Njegov neprimjereni dar govora bio je nezaustavljiv.

Pokušale smo ga pitati ima li on roditelje i da li je svjestan da je susret sa njim najneugodniji susret, neugodniji i od onog sa mrtvozornikom, da može govoriti iz poslanice Korinćanima jer Bog je Ljubav i da će ljudi na sahranu doći radi nešeg oca, a ne radi njega. Nakon neugodne šutnje rekao je – bit će pogreb i pitao želimo li misu na što smo potvrdno odgovorile.

Nikada nismo bile tako ponižene i ranjene jer se do sada nismo susrele sa neizrecivom boli koja nas je prožela zbog doživljenog gubitka. O našem ocu dovoljno govori broj ljudi, telegrama, cvijeća na njegovom ispraćaju, a u prekrasnoj marijanskoj molitvi sv. Bernarda tražimo utjehu.

Ekscelencijo, u svojoj božićnoj poruci govorite o pastirima čija je unutarnja uravnoteženost pomogla da ostanu osjetljivi za navještaj neočekivanog, božanskog i ljudskog u isto vrijeme. Ne bi li to – ljudsko – trebalo biti misao vodilja svakom čovjeku? Ne nosimo li vjeru u sebi i pokazujemo je dobrim djelima, pomažući potrebitima bez obzira radi li se o lijepoj riječi ili konkretnoj materijalnoj pomoći? Da li je milodar u nekom od naših ili svjetskih svetišta u koje odemo, odlazak na svetu misu, a koja nije u Križevcima, manje vrijedan? Je li licemjerje stvarno toliko da više vrijede upitni konvertiti iz prvih redova koji su samo sakrament krštenja primili u zrelim godinama ili su njihovi đepovi dublji, a kaputi lako zamjenljivi? Vjeruje li zaista svećenik Soviček u dobrotu onih koje je ispraćao panegiricima ili ih je stvarno sve tako dobro poznavao? Ne bi li bilo poštenije da nas je odmah uputio na drugog svećenika, a ne nas dodatno ranjavao?
Ipak živimo u maloj sredini gdje mnogo toga, prije ili kasnije izađe na vidjelo bez obzira radi li se o nama laicima ili svećenicima koji ovdje stoluju.

Ekscelencijo, ipak moramo priznati da nam je i u toj tužnoj prilici bilo malo lakše kada smo vidjeli da se nije pojavio na ispraćaju, već je sahranu dostojanstveno i ljudski obavio drugi svećenik, čovjek koji svoj uzvišeni poziv smatra upravo tim – pozivom, a ne poslom.

Ovo je godina milosrđa, simbolično su otvarana vrata crkava kako bi i mi otvorili svoja srca prihvaćajući Njegovu Ljubav i Dobrotu koje su neizmjerne, ljubili Boga svim svojim srcem i ljubili bližnjeg kao samoga sebe. Ali da bi to mogli, neki od nas prvo trebaju imati srce.

Sa tugom i neizmjernom baštinom ljubavi,
kćeri Krunoslava Novaka, Vedrana i Kristina