Križevci, prijestolnica lagera

Prilično sam siguran da ovdje nema puno onih koji su pili Križevačko pivo, a još sam sigurniji da nadaleko i naširoko ne postoji nitko do koga još nije dopro glas o njegovoj iznimnoj kvaliteti. Pa onda nema ništa logičnije od toga da se stvar istraži. Stoga, put pod noge i – ravno u Križevce.

Tamo se razvija jedna krasna pivska priča, karakteristična i po tome što na scenu vraća lager, s kojim smo u ovim vremenima kada su craft pivari ponudili niz sjajnih aleova, IPA i portera, pomalo deficitarni. Naravno da smo na Pivnici pisali o Križevačkom pivu, ali za sada samo sporadično i iz druge ruke. Naravno da smo bili pozvani i na nedavno otvaranje Pilnice, odličnog pivskog kutka u sklopu restorana Tomislav u kojem i djeluje Križevačka pivovara, no nažalost se nismo mogli odazvati. I tako smo tamo završili zaobilaznim putem, uz posredovanje novog tajnika Saveza Čeha Ivana Vrbickog, koji mi je prije par dana rekao, znaš tamo sam proveo nekoliko mjeseci i upoznao izvrsno pivo i sjajne ljudi koji se motaju oko njega, a neki su još porijeklom Česi, što bi tebi bilo dobro i za Pivnicu i za češke novine.

Nije trebalo dva puta reći, i tako smo se ubrzo našli u iznimno dobro uređenom ambijentu Pilnice u društvu ljudi iz Pivovare i iz tamošnje udruge pivara, te uz krigle svijetlog i tamnog počeli raspredati priču o Križevačkom pivu.

„Pivovara u kojoj mi kuhamo izgrađena je 1995. godine, no vlasnici su je 2001. godine prodali, a slijedeći vlasnik je prestao raditi 2012. godine, kada lokal preuzimamo mi, najprije u najam, da bismo ga prošle godine kupili,” počinje priču Renato Hadrović, voditelj proizvodnje, dok njegov brat Tomislav vodi istoimeni restoran u sastavu kojeg pivovara djeluje. Prva šarža svijetlog piva skuhana je u ljeto 2013. godine, krajem slijedeće godine kreirano je i tamno, a prije tri tjedna i pšenično, koje je još u nastajanju i tek čeka svoju premijeru. U Križevcima se ovo pivo može dobiti na tri mjesta, uz vlastiti lokal Tomislav, raskošnu pivnicu s blizu dvije stotine sjedećih mjesta, plus dvije ljetne terase, po jedna na trgu i u dvorištu, toče ga još dva domaća ugostitelja, a mogu ga kušati i pivoljupci u Zagrebu, Bjelovaru Zadru, Splitu, Puli, ukupno na desetak mjesta, kojima će se u najskorije vrijeme pridružiti i jedno u Daruvaru.

Što se tiče recepta, osnova od koje se krenulo bila je receptura bivše minipivovare, po kojoj se ovdje kuhalo devedesetih godina, no ona je prilagođena, uostalom i zato što se i proizvodni pogon modificirao, a drugačije su i sirovine. Danas Pivovara koristi slad iz Austrije i Njemačke, a hmelj i kvasac kupuje u Sloveniji. U pivu osim prirodnih sirovina nema nikakvih dodataka, nikakvih zaštitnih sredstava, ne pasterizira se, već samo filtrira. „Što se tiče kapaciteta pogona, imamo trinaest tankova po tisuću petsto litara, kad bismo imali konstantnu prodaju mogli bismo kuhati tisuću litara dnevno, no čim se uvode nove vrste, kapacitet pada, pa računamo da je realni dnevni kapacitet oko sedamsto litara, pa puta dvjesto pedeset dana….”

Uz Renata Hadrovića u pivovari radi još Mirko Banić Ištuk, Petrinjac, izučeni pivar, koga su „kupili u mini prijelaznom roku” nakon šestogodišnjeg iskustva u Pivovari Ličanka, gdje je kuhao također izvrsno Velebitsko pivo. Njega nažalost nismo upoznali, jer toga dana nije bio u Križevcima, a imao je i rođendan, te je vjerojatno bio usred slavlja. Križevačka pivovara potvrđuje još jednu stvar karakterističnu za svijet crafta i uopće malih pivara – oni druge pivare ne smatraju konkurencijom, nego se međusobno uvažavaju, druže i razmjenjuju iskustva, ništa ne tajeći jedni drugima. Tako se pod krovom pivovare i domicilne pivnice okupljaju članovi udruge kućnih pivara, stvorene baš oko priče o Križevačkom pivu. „Ima nas desetak, a petorica redovito kuhamo pivo,” kaže nam Aleksandar Karre, naglašavajući da se prezime piše s dva r, pa i njegova piva, koja kuha od 2012. godine, nose naziv Sadvarsko (Sa dva „r” sko pivo). Ljubitelj je zahmeljenijih piva, naročito india pale alea, a u udruzi ima svega. „Luka voli belgijska piva koja vuku na sladnu notu i imaju puno alkohola, dok Dado voli eksperimentirati.” U prezimenu Karre nemoguće je pronaći tragove češkog porijekla, no Aleksandar, i njegov brat Rudolf također, imaju češke korijene. Razlog je u tome, što češko porijeklo braća Karre vuku po ženskoj liniji, od bake Novakove, koja je sa svoje tri sestre živjela u Končanici. Danas potomci četiriju sestara žive posvuda, a Aleksandar se sjeća da se, dok je „babička” bila živa, u kući govorilo češki i primale su se češke novine Jednota, koje izlaze u Daruvaru. Znaju još da su češki preci u Hrvatsku došli iz Moravske, a još u Pragu ima rođaka, koji svake godine putovanje na Jadran prekine u Križevcima i posjeti ih. Imaju li češki korijeni nešto s njihovom ljubavi prema pivu, ne znaju, no geni očito rade, da ih ništa i ne pitaju.

Društvo iz Križevačke pivovare i udruge pivara razmišlja i o stanju na hrvatskom tržištu, pa kaže da je neslavna situacija rezultat činjenice da su sve velike pivovare kupile multinacionalne kompanije, te se politika nabavke sirovina ne vodi u pivovari, nego u sjedištu kompanije. Zato je Slavnija slad završio u francuskom gigantu, a jedina hrvatska plantaža hmelja propala. To što rade Križevčani, mini pivovare, crafteri i homebreweri diljem Lijepe Naše, čitav niz sve brojnijih i sve uspješnijih pivarskih udruga, možda i to promijeni. U Križevcima su tako zasadili i par stabljika hmelja, te su imali i prvu berbu, a namjeravaju s tim nastaviti i saditi više i više. Kapacitet pivovare također će se širiti, ali – inzistira Renato Hadrović – samo do one mjere do koje mogu garantirati potpuno jednaku kvalitetu, koja im do sada donosi toliko pohvala. „Baš zbog te kvalitete koju smo postigli sa svojim točenim lagerima uopće ih ne namjeravamo flaširati,” kaže Renato.

Uglavnom, Hadrovići i kompanija, kad s postali duboko svjesni da imaju dobro pivo, počeli su tražiti potvrdu po festivalima, sajmovima, kušaonicama, u kratko vrijeme proputovali su Hrvatskom uzduž i poprijeko, od Zagreba, Zadra, Čakovca, do Osijeka i Slavonskog Broda, i uvijek odlazili s potpunom satisfakcijom. „Gdje god smo bili, svagdje se Križevačko pivo najviše prodalo,” veli Renato, dodajući da je njihova prednost u odnosu na druge craft pivovare i to što kuhaju u vlastitom prostoru, dok većina mini pivovara unajmljuje tuđe slobodne kapacitete. A sada je došlo vrijeme da se plejadi gradova, koji priređuju skupove homebrewera i craftera, pridruže i Križevci, da domicil svetog Marka, Strossmayerov trg i restoran Tomislav ugoste kolege pivare iz drugih sredina. Susret je planiran za prvomajski vikend, a bit će to i prilika za prvo javno predstavljanje udruge križevačkih pivara.

Za sve pivske fajnšmekere bit će to još jedan razlog da Križevce napokon povežu s pivom i da se to zapamti i zacementira. Bilo je doduše i do sada razloga za to, ali o tome se jako malo zna. Naime, sredinom druge polovice devetnaestog stoljeća bila je u Križevcima moderna pivovara koju je izgradio izučeni češki pivar Anton Katz, i sa svojim sinovima vodio do 1920. godine. U nizu izvora govori se da je pivovara utemeljena 1876., a u drugim opet da je češki Židov A. Katz u Križevce doselio 1884., no nedvojbeno je da je na mjestu današnje Bille do prije jednog stoljeća ponosno stajala pivovara i da je on zaslužan za njeno postojanje.

No, Križevačka pivovara ne pretendira na „nastavljanje tradicija” Antona Katza, ne smatra se ni slijednikom ugašene minipivovare u prostoru u kojem danas razvija svoje brendove, krenuli su od početka, i odmah se vinuli u najviše visine, odakle ne misle silaziti. A umjesto na tradiciji lokalnog pivarstva, promidžbu će temeljiti na dobrom glasu kalničke vode. „Mi imamo četiri stoljeća star izvor pitke vode iz kojeg se i danas crpi voda za stanovnike grada, a voda kao iznimno važan sastojak piva marketinški može biti dobro iskorištena,” najavljuje Renato.

Križevci su, dakle, tek nedavno ponovno upisani na hrvatsku pivsku kartu, no još se ni boja na tom upisu nije osušila, a njihove lagere, kako svijetli, tako tamni, svi su naprosto počeli obožavati. Jedan gutljaj, baš kao u onoj češkoj mudroliji, dovoljan je da prepoznate iznimnu kvalitetu. Ali, također kao u toj istoj doskočici – bolje je biti potpuno siguran…

Tako smo i mi, da bismo bili posve sigurni, utvrđivali gradivo i utvrđivali, i dobrano ga savladali, te na kraju zaključili da nema nikakve dvojbe – prijestolnica hrvatskog lagera je u Križevcima. Ali, ne samo lagera.

Naime, iako su svijetli i tamni lager pošteno zaslužili sve do posljednjeg slova nebrojenih komplimenata, koje stalno dobivaju, pravi dragulj Križevačke pivovare još nije ugledao svjetlo dana, ali smo se osobno uvjerili da jamačno nadvisuje svoje prethodnike – to je pšenično pivo, na kušanje kojeg smo se zaputili u podrum u kojem je smještena oprema za kuhanje i fermentaciju piva. Za razliku od dvaju lagera, pšenica već ima i ime – zvat će se Šenka i za sada strpljivo čeka da prođe faza dozrijevanja i odležavanja, pa da bude ponuđena nestrpljivim pivskim sladokuscima. A najnestrpljiviji među njima je njezin tvorac Renato, koji svakodnevno po dva puta obilazi tank i provjerava kako napredaju ovaj biser. U srijedu kada smo posjetili pivovaru, Šenka je bila „stara” osam dana, a punoćom okusa, mutnom pojavom, bojom i mirisom banane i gustom čvrstom pjenom nagovještavala je pravi praznik istinski dobrog piva.

Nakon tog obilaska proizvodnog pogona i „pogonske” degustacije nefiltriranog svijetlog i tamnog, pa i one pšenične bebe, za koju se već sada vidi da će izrasti u remek djelo i zvijezdu ljetnih vrućina, pa repete onoga-kojemu-se-ne-može-odoljeti, čitaj: tamnog nefiltriranog, vratili smo se u Pilnicu, gdje se na vrbovu pladnju koliko je duga (i široka) ispružila kobasica od jednog metra, pikantni specijalitet kuće. A uz takvu dobrotu i pripadajuće lepinjice iz krušne peći itekako se dobro slaže i svijetlo i tamno, pa i ono drugo tamno, ili koje već, a kad su svi posegnuli za rezanim, onda smo i mi, jer ako to rade domaći, to može biti samo dobro, i dok si lupio dlanom o dlan već je Real u Rimu vodio s 1:0, već je kiša par puta oprala prostorni trg, a ona magla što nas je kasnije pratila maltene čitavim putem kući zauzimala je busiju po prigorskim i bilogorskim njivama. A Gazda Renato spremio za ponijeti par plastičnih boca i predao nam ih uz napomenu da moramo popiti što prije, jer da to pivo ima vrlo kratak rok trajanja… E, suvišne li primjedbe! (pivnica.net)