‘Lupinizmom’ Stephana Lupina u Klubu kulture otvoren 12. Culture Shock Festival

Izložbom fotografija i skulptura svestranog i provokativnog umjetnika svjetskoga glasa Stephana Lupina u križevačkom Klubu kulture u petak 4. ožujka 2016. godine otvoren je 12. Culture Shock Festival, u organizaciji križevačkih udruga P.O.I.N.T. i K.V.A.R.K. Njegove slike, reljefe, instalacije i skulpture krase neobični materijali, zanimljive boje i oblici te raznolikost tema i ciklusa, od erotike i senzualnosti do političnosti i apokaliptičnosti. Lupino sa dijelom svojeg raznolikog umjetničkog opusa u Križevcima gostuje prvi put, a kako neslužbeno doznajemo izložba će biti postavljena čak do sredine travnja.

Predgovor izložbi iz pera povjesničara umjetnosti dr.sc. Zdenka Baloga: “Stephan Lupino dobro je poznat alias pod kojim već više od tri desetljeća uspješno nastupa Varaždinac Ivan Lepen. Lupino je negdje početkom ’80-ih shvatio da je ‘ovaj grad pretijesan za njega’, i tako nekoliko puta, sve dok se nije obreo u Velikoj Jabuci. Surovim balkanskim šarmom osvojio je elitne klubove te je veoma brzo postao viđen gost pomodnih klubova, sastajališta svjetske kulturne scene. Kako je stvari u životu volio pojednostavniti, tako je bilo i s fotografijom: nasuprot bogato opremljenim studijima i sofisticiranim rasvjetama koje je propisivala glamur i modna fotografija, ponudio je sintagmu: jedna žarulja, fotoaparat srednje klase i (najčešće) naga djevojka.

Rezultati plijene svojom vizualnošću, ali najviše od svega osjetljivom interakcijom fotografa i modela. Jer za Lupina fotografija je proces, štoviše spektakl. Uz omiljenu gestu – ulazak na pozornicu s nagom djevojkom koju vješto balansirajući nosi na jednoj ruci – Lupino u startu razbija sva ograničenja. Upravlja modelima i čitavim događajem kao dirigent, pozira te redovito i sam postaje model, pa se do kraja događanja često više ne bi znalo tko je fotograf, tko model, a tko publika. Njegovi javni foto-sessioni postali su prvorazredni spektakl u koji su se bez ograda uključivali nazočni fotografi. Jedan takav održan je u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu ranih ’80-ih, prilika kad se Lupino predstavio Zagrebu i domaćoj sceni. Istovremeno, u domovini ga je počeo promovirati i s njegovom međunarodnom karijerom nas upoznavati tada popularni Start.

Među njegove najuspješnije fotografske radove svakako spadaju fotografski portreti: iz njih zrači ista neposrednost i interakcija kao i iz ostalih fotografskih radova, no kod portreta ta je crta svakako krucijalna. Lica, uhvaćeni pogledi, trenuci ili čitave životne priče sažete u djelić sekunde, prepoznatljivi, slavni, idoli generacije izmjenjuju se s anonimnim, ali ništa manje doživljenim i oživljenim životnim pričama u fotografskim portretima. Ali uvijek u žarištu interesa oči – pogled. Bilo da pogled modela luta ili ga zarobljava leća objektiva, pogled potvrđuje interakciju prisutnu u momentu fotografiranja.

Lupinova karijera duboko je obilježena istraživanjem: što je za drugog umjetničkog fotografa bio životni opus, za njega su najčešće kratke epizode. Nalazeći za sebe premalo prostora u svakom žanrovskom ograničenju (baš kao što je i svaki grad prije ili kasnije postao pretijesan za ovaj slobodni duh), okreće se novom žanru, a veoma brzo iscrpljuje i sam medij, pa se od fotografije okreće novim vizualnim senzacijama koje mu nude slikarstvo i kiparstvo. Ako postoji poveznica svih različitih faza njegova umjetničkog puta, onda bi ju najbolje obilježila riječ ‘brutalnost’. Brutalnom odlučnošću odbacuje sav obvezni okvir glamur fotografije: njegov studio je gdje god se zatekne s fotoaparatom i modelom. Kršeći i prezirući uobičajena pravila žanra, kadriranja, kompozicije i ravnoteže, Lupino ubrzano osvaja stranice časopisa rezervirane za fotografe opremljene desecima tisuća dolara vrijednom opremom.

Jednakom žestinom pohlepno se baca na treću dimenziju vizualnog – skulpturu: u kratko vrijeme ostvaruje značajan opus koji danomice raste, pa su se tako zaredale i izložbe. Domovina mu više nije tijesna (kao što je bila na početku karijere), pa ga češće susrećemo na domaćoj sceni.

Groteskni stolci koji kao da su pobjegli iz nekog dalijevskog animiranog filma, aktovi u metalu i drvetu, oblici u kojima se trudimo prepoznati pretekst, sve istom žestinom i brutalnošću ispunjava naš vidokrug, kao i njegove brutalno banalne fotografije krhkih ljepotica. Slike rađene nestandardnim tehnikama (kao i skulpture), ne samo oštrim kolorizmom, nego i tehničkom izvedbom nastoje probiti okvire dvodimenzionalnog svijeta. Bilo da se radi o gradu u privatnom životu ili o proboju žanrovskih i medijskih okvira, probijanje ‘pretijesnih’ okvira i proširenje prostora postaje vodilja Lupinova traganja. Kakvi god okviri postojali, koliko god široki bili, svaki predstavlja ograničenje i samim time u suprotnosti je s Lupinovim temperamentom.

Lupinizam nije stisko obilježje, to je terminus technicus za način na koji Lupino djeluje. Lupinizam se zrcali u banaliziranju glamur fotografije – koji kao uspješan žanrovski eksperiment prepoznaju i prihvaćaju glamur časopisi poput Playboya, Voguea ili Detailsa – u fotografijama u kojima fotograf postaje model, kada pozira zajedno s modelima ili uhvaćen kako balansira nad modelom tražeći nemoguće kutove i rakurse ili dok ‘fleksericom’ obrađuje skulpturu kao da se s njom bori u žestokom klinču.

Lupinizam je u šetnjama između medija i žanrova, no istovremeno i u nježnoj empatiji prema izoliranim i ranjivim skupinama, na čiju će nas nazočnost Lupino upozoriti. Kako? Na svoj način, izravno i necenzurirano, fotoaparatom. Žestina kojom Lupino prigrli novi žanr, novi alat izražavanja, budi zebnju da smo rađanjem kipara izgubili fotografa. No istom lakoćom kojom osvaja nove prostore, Lupino njeguje i alate i medije koje je već osvojio. Lupinizam je prostor kojim vlada njegova jedinstvena vizija. No neće li lupinizam ubrzo postati novi okvir za ovog neumornog istraživača? Nije li lupinizam samim sobom osuđen da jednog dana postane pretijesan, da ga Lupino odbaci kao što je odbacio svaki okvir koji je dosad osjetio?”