I. OŠ Bjelovar: Tko jači, (ne) tlači!

UVIJEK MOŽE DRUGAČIJE Kraj nastavne godine u mnogim je školama rezerviran za proslave dana škole i neizostavne školske priredbe na kojima nastupaju učenici s dramskim, recitatorskim, pjevačkim i svim ostalim izričajima koje su pomno uvježbavali…

… tijekom školske godine koja je na izmaku. Prva osnovna škola Bjelovar već dugo izlazi iz okvira standardnih školskih priredaba na koje smo navikli, a ovogodišnja, održana u bjelovarskom Domu kulture, nadmašila je sva očekivanja gledatelja.

Njezin naslov bio je TKO JAČI, (NE) TLAČI – UVIJEK MOŽE DRUGAČIJE, a gledateljima je približila sveprisutnu temu vršnjačkog nasilja koje je prikazano pod režijskom palicom profesorice hrvatskog jezika Željke ŠUNJIĆ. Ona je problematiku vršnjačkog nasilja i nasilja uopće u toj školskoj priredbi uspješno uklopila u umjetnički okvir, ne samo sadržajem, nego i kompletnom formom. Budući da je škola okosnica događanja, izražavanja i ponašanja djece i često odražava stanja u obitelji te obiteljski odgoj, poruka koju je poslala tom priredbom je da škola i društvo moraju mijenjati ili barem pokušati mijenjati svijet i mlade ljude.

Navijači, buka, bezrazložno nasilje, deranje i psovke nikoga u dvorani nisu ostavili ravnodušnim, čime je redateljica te predstave pokušala dočarati kako u školama nasilni učenici koji se tako pokušavaju istaknuti tlače najčešće dobru djecu, glazbenike, plesače, „štrebere“ i one „tihe“, one koje ni ne vidimo. Cijela priredba dočarala je svakodnevicu mladih ljudi, i to putem glazbe koju djeca slušaju, načina na koji se obračunavaju, putem njihova iskrivljenog sustava vrijednosti i sustava vrijednosti nekih odraslih ljudi.

Scenografija koju potpisuju učitelji I. OŠ Bjelovar Antun IBRIKS, akademski slikar, i Jasna PREDRAGOVIĆ, učiteljica razredne nastave, dočarala je zabačeno mjesto u parku (kvartu) gdje se okuplja najveći ološ, s oronulim zidom ispisanim ružnim grafitima sa zastrašujućim porukama i potrgane klupe okružene hrpom smeća nakon uobičajenog subotnjeg provoda, a stalna postava živih kulisa bili su inače uspješni i dobri učenici, ali u ovoj predstavi pod krinkom kapuljača kao glasni i neotesani huligani.

Drugačiji pristup običnoj školskoj priredbi profesorica Šunjić opravdava i mišlju da je teatar mjesto gdje se mora progovoriti o problemima, a ne samo o prihvaćenim normama i dobroj zabavi, a odjeci publike koji još ne jenjavaju u maloj bjelovarskoj sredini pozivaju na ponovne izvedbe, jer predstava zaslužila pozornost svih, a ne samo publike I. OŠ Bjelovar.(ŠP)