Španjolski barokni ansambl oduševio križevačku publiku

Križevci su zahvaljujući koncertnim dvoranama i brojnim sakralnim objektima idealan grad za održavanje koncerata klasične glazbe. Možemo stoga biti zahvalni što su tu činjenicu prepoznali i u Varaždinu te odredili da grkokatolička katedrala Sv. Trojice postane tradicionalno mjesto susreta križevčana i Varaždinskih baroknih večeri. U 46. izdanju ovog poznatog festivala međunarodnog značaja zemlja partner bila je Španjolska, iz koje nam je prvog dana listopada u goste stigao barokni ansambl Regina Iberica (Kraljica Pireneja).

Sastav čine sopranistica Delia Agundez, tenor Victor Sordo, Antoine Ladrette na  baroknom violončelu te umjetnička voditeljica i osnivačica ansambla, čembalistica Laura Casanova. Ansambl se u svom radu posvetio španjolskoj baroknoj vokalnoj glazbi s fokusom na najnovijim povijesnim kriterijima. Takav pristup iziskuje studiozno proučavanje pisanih izvora o baroknom stilu i tadašnjoj izvođačkoj praksi. Njegovanjem autentičnosti kroz poštivanje stila i zakonitosti tog vremena te čak rekonstruiranjem povijesnih instrumenata, publici se želi što vjernije dočarati kako je glazba toga vremena zaista zvučala.

Na programu su bila vokalno-instrumentalna djela ljubavne tematike, poznatih i anonimnih španjolskih baroknih skladatelja, duhovnog i svjetovnog karaktera. Vječna tema ljubavi i sve što ona donosi – od zaljubljenosti, ushićenosti, patnje pa i usamljenosti – provlačila se iz kompozicije u kompoziciju kroz sjajnu interpretaciju španjolskih umjetnika, koji su nam u sat i pol trajanja koncerta pokazali svu raskoš svog umijeća i talenta. U prvom planu se to odnosi na vokalne soliste. Sjajnom vokalnom tehnikom, istančane muzikalnosti i vladanjem baroknim stilom, odveli su nas par stoljeća unazad i pokazali koliko ljepote, životnosti i dubine krije španjolska barokna glazba.

Simpatije publike su osvojili komičnim kompozicijama „Es el amor, ay, ay“ (To je ljubav, ah) anonimnog skladatelja i „Ay, que si, ay que no“ (Ah, da! Ah, ne!) u kojima su, uz sve navedeno, pokazali duhovitost i nadarenost za glumu. Pozadinski članovi ansambla na violončelu i čembalu nisu nipošto bili u sjeni, već su svojom uigranom pratnjom i usklađenošću pružali potporu i stilski okvir u kojem su se solisti mogli slobodno izražavati.

I za kraj, mala primjedba: u želji da nam približe sadržaj i karakter svake pojedine kompozicije na našem jeziku, umjetnici su u suradnji s organizatorima pribjegli jednom ne baš spretnom rješenju. Naime, svaku kompoziciju je umjetnička voditeljica ansambla u par riječi najavila čemu je uslijedilo čitanje prijevoda na hrvatskom. Navedimo samo da osoba izabrana za taj zadatak nije bila sasvim dorasla izazovu izražajnog čitanja pred auditorijem te su njeni prijevodi bili tihi i često nerazumljivi. Time je pomalo bio narušen tok koncerta i bačena mala sjena na cijelu čaroliju i trud umjetnika. Bilo bi prikladnije da su hrvatski prijevodi tekstova bili uključeni u programske knjižice te bi se tako sigurno izbjegla ovakva neprikladna intervencija u inače sjajan koncert.