O poremećaju senzorne integracije i praktični savjeti za roditelje

Odrasli najviše informacija dobivaju putem vida, dok djeca najviše informacija dobivaju putem „unutarnjih osjetila“, tj. vestibularno i proprioceptivno osjetila koja su temeljna osjetila za razvoj svih vještina i za učenje, a nakon toga putem ostalih osjetila: taktilnog (dodirnog), olfaktonog (njuh), gustativnog (okus), auditivnog (sluh) i vizualnog (vid). Kada govorimo o senzornoj integraciji, prvenstveno mislimo na stimulaciju taktilnog, proprioceptivnog i vestibularnog sustava, a zatim i svih ostalih. Djeca sa senzornim teškoćama su preosjetljiva ili nedovoljno osjetljiva na neki podražaj u odnosu na okolinu.

Propriocepcija daje osobama informacije o položaju zglobova, mišića i dijela tijela u prostoru, svijest o samome sebi. Proprioceptivne informacije pomažu da se kontrolira brzina, vrijeme i smjer nekog pokreta. Za proprioceptivni unos biramo aktivnosti ili igre koje sliče nekim teškim aktivnostima jer nam one omogućuju da se osjećamo prizemljenije. Znači gurajte i nosite teške predmete i kutije, valjajte se po podu, gnječite kao da ste u sendviču, „vozite tačke“ (kada je dijete oslonjeno na dlanove a vi ga držite za noge), neka dijete gura kolica u trgovini, nosi stvari s vama, pomaže zalijevati cvijeće, brisati prašinu, prati prozore i sl. Pustite ih da skaču na kauču i krevetu jer je nekima to stvarno potrebno, skačite u vrećama, povlačite uže, skačite kao zečevi ili žabe, igrajte se školice, bacajte kamenčiće, zabijajte čavliće, itd.

Vestibularni sustav pomaže djetetu odrediti položaj glave i tijela, glave i pokreta očiju kako bi ostali u ravnoteži. Pustite djecu da se vrte na stolici, što naravno ne znači da ćete ga cijeli dan vrtjeti. Kada ste u prirodi radite kolut naprijed/nazad, kotrljajte se sa bržuljaka, bacajte dijete i zrak i vrtite, glumite avione, glumite vrtuljke tako što ćete ga uhvatiti za zglobove ili ispod ruke i vrtjeti. Vozite bicikl, role, skateboard, romobil, kližite se. Ako dijete ima poremećaj senzorne integracije ono izbjegava gore navedeno. U tom slučaju, ne treba ga siliti na te aktivnosti nego polako, malo po malo senzibilizirati vestibularni sustav, polako i postepeno uvoditi te podražaje.

Zatim taktilni sustav koji nam nosi informacije o dodiru. On je najjači od svih osjetnih sustava, a posebno je važan jer u najranijoj dobi utječe na socio-emocionalni razvoj djeteta tj. na emocije. Možete ga jako dobro prepoznati u reakcijama djece. Npr. nekome smeta etiketa na odjeći, smeta im igra u pijesku, ne vole hodati bosi ili da ih netko dira, što znači da su najvjerojatnije preosjetljivi na taktilnom području. Isto tako, ako dijete voli da ga jako stišćete, voli grube podloge, često se trlja na neku podlogu, udara ili ne osjeća da se udarilo, vjerojatno je nedovoljno osjetljivo na taktilnom području.

Idite češće u prirodi, neka dijete hoda boso po pijesku, kamenčićima, travi, neka gacka u grožđu, čistite kukuruz, radite u vrtu, na zemlji, sa biljkama, alatom. Neka dijete istražuje i dodiruje razne teksture, krzna, grubu vunu, vreće od jute, perje, valjajte se na lišću, smotajte se u deku i glumite palačinku, masirajte dijete dubokim pritiscima ali polako, mazite ga ali lagano kada vam to dozvoli, pišite po leđima, bojite prstićima, iskoristite nekad i tatinu pjenu za brijanje, mase za modeliranje, napravite sami kinetički pijesak ili iskoristite ostatke tijesta za pizzu. Trljajte se ručnikom nakon kupanja (polagano), škakljajte se, valjajte po krevetu…

Ako dijete ima teškoće govora, ove aktivnosti će integrirati oralni senzorni unos u svakodnevnim situacijama: pušite svjećice, pušite balone od pjene, pušite i gumene balone, pušite u vjetrenjače koje možete sami napraviti, žvačite žvakače i pušite balone, otpuhujte listove, perja, cvjetove ili maslačak, oblizujte usne, radite grimase, glumite ribice, ljubite se i neka taj poljubac bude glasan, napravite natjecanje tko će prije slamkom otpuhati nešto do cilja…

U svemu, pa tako i u ovim svakodnevnim aktivnostima treba paziti da ne pretjerate sa podražajima, posebno sa vestibularnim dijelom. Posebnu pažnju obratite na ponašanje i reakcije djeteta, njegovo disanje, bljedilo, pospanost, dezorijentiranost, tromost… Ako vidite da djetetu ne odgovara neka aktivnost možda je vrijeme da stanete jer im iz nekog razloga ne odgovara. Najvažnije je da u svim ovim aktivnostima uživa i odrasli i dijete. Uvijek pratite interes i potrebu djeteta i svaki zadatak prilagodite dobi i njegovim tjelesnim mogućnostima te pazite na sigurnost djeteta.

Poremećaj senzorne integracije mogu imati osobe koje imaju ADHD, autizam ili neku drugu teškoću, ali i osobe koje nemaju nikakvih teškoća i prosječnih su intelektualnih sposobnosti. Važno je da roditelji i svi koji su u kontaktu s djetetom na vrijeme prepoznaju poremećaj senzorne integracije kako bi na vrijeme shvatili koje teškoće poremećaj stavlja na dijete. Pokušaju se uživjeti u sliku svijeta kako ga vidi  dijete, zapisuje okolnosti koje su prethodile npr. ispadu bijesa i tako će otkriti što ga je potaknulo i pokušati ih idući put izbjeći, a ispad bijesa preduhitriti.

Posumnjaju li da neka neobična ponašanja mogu biti izazvana poremećajem senzorne integracije, prikupiti zabilješke svih ponašanja svog djeteta koja ih zabrinjavaju i potražiti stručnjaka za senzornu integraciju. On će obaviti razgovor s roditeljima, pregledati dijete i potvrditi ima li ono teškoće senzorne integracije te prema potrebi predložiti terapiju i dati mnoge korisne savjete za svakodnevne aktivnosti koje će pomoći djetetovu živčanom sustavu da se organizira i bolje funkcionira.