Boro Kopanja: ‘Nigdje nije savršeno, ali naspram Hrvatske Irska je blagostanje’

Donosimo svjedočanstvo mladog Križevčanina Bore Kopanje, 32-godišnjeg veterinarskog tehničara i fizioterapeutskog tehničara koji je ljetos otišao u Irsku u potrazi za poslom i boljim životom. Kontaktirali smo ga baš u vrijeme kad je dobio i drugi posao. Vikendima radi kao pomagač u hotelskoj kuhinji, a sada će uz to preko tjedna raditi u ribarnici, na pakiranju i vakumiranju ribljih filea. Boro nam je ispričao vlastito iskustvo odlaska u Irsku, gdje danas živi i radi u gradiću Kenmare.

Pozdrav, ljudi. Moje ime je Boro ili, kako me poznanici vole zvati, Borilla. Nisam mislio napisati ovaj tekst, ali na nagovor moga dobrog susjeda Hrvoja podijelit ću s vama svoju priču koja se zove Irska. Kako svi znaju, Križevci su mali grad i nema baš mogućnosti za zapošljavanje, pogotovo u mom slučaju pošto nemam nekog rođaka ili vezu za posao. Stoga se potegnulo i pitanje mog odlaska, koji je sa suzama u očima blagoslovila i moja majka kada smo se opraštali na križevačkom željezničkom kolodvoru. Pa, priča kreće ovako.

Nakon dolaska u Zagreb čekam autobus za Zadar pa ću iz Zadra za Dublin. Rekoh, doći ću u Zadar, imat ću fore 4-5 sati da se pripremim za svoj prvi let avionom! Međutim, već tu lagano kreće drama, a još nisam ni napustio Hrvatsku. Zbog požara u okolici Zadra i jake bure bus je stajao cca 4 sata. Ja sav izbezumljen i živčan, više nisam siguran hoću li stići na avion. Nakon nekog vremena bus kreće i počinje borba s vremenom. Sva sreća pa je jedna žena čula moje probleme i rekla mi da će nazvati sina koji će me autom prebaciti na aerodrom. Stižem u Zadar, dečko me čeka, jurimo kroz grad i stižem u posljednji trenutak. Zahvaljujem liku, nudim mu 200 kuna, on odbija i kaže: “Sretno, care!” Fala mu još jednom.

Sav onako iživciran i znojan uletavam na aerodrom, prvi put u životu, ne znam kuda ću, al’ nekako se snašao. Još se nisam opustio, a već je uslijedio drugi šok – vožnja avionom! Sjedam, vežem se i polijećemo. Oprao me tlak kod polijetanja, uši zaštopane, uglavnom uobičajene pojave. Sjeo sam pokraj jedne divne irske porodice koja je skužila da letim prvi put. Kad smo sletjeli u Dublin oni su mi pokazali gdje da čekam bus za Galway i, ne samo to, kupili mi kartu koja je koštala 20 eura, a napisali su mi i broj svog telefona ako zapnem. Rekoh im da ne mogu to prihvatiti, ali lik se samo nasmiješio i rekao: “Welcome to Ireland!” Hvala im od srca.

Dolazim usred noći u Galway, tražim hostel, pitam prvog lika kojeg vidim gdje je hostel i čovjek me odvede ravno do hostela. Irci su stvarno ljubazni ljudi. U hostelu sam bio dva tjedna, spavao u sobi sa šestero nepoznatih ljudi, što mi je dosta teško padalo jer nemaš privatnost, a i ekipa ne mari što netko spava pa se nalupava, itd. Tada sam prvi put osjetio što znači imati svoju sobu i koji je to blagoslov.

Nisam na početku priče spomenuo da sam ovamo došao na ništa – nisam imao ni smještaj niti posao. Čisto avanturistički, pa što bude bude. Na žalost, u Galwayu nisam imao sreće s poslom pa sam završio u jednom malom turističkom mjestu Kenmare. Tu sam do sad promijenio deset poslova, više nego u Hrvatskoj za cijelog zivota, a tek sam četiri mjeseca ovdje. Uglavnom, ima posla, ali nije lako. Teško je pomalo psihički, ima dana kad sam u lošijem raspoloženju, ali gura se. Borim se, šta da kažem.

Jedna od pozitivnijih stvari kad čovjek ode nekud je ta da vidi tko su mu pravi prijatelji. Tu sam se također razočarao. Da se razumijemo, ne ljutim se ni na koga. Ljudi za koje sam mislio staviti ruku u vatru nisu me kontaktirali nijednom, možda jednom, u ova četiri-četiri i pol mjeseca, dok mi se s druge strane javljaju ljudi od kojih to nisam očekivao. Čudno je to, ali to je tako. Nigdje nije savršeno pa ni u Irskoj, ali naspram Hrvatske Irska je blagostanje.

Iako se još nisam u potpunosti snašao, ne mislim se vraćati u Hrvatsku. Naravno, doći ću jednom godišnje vidjeti majku i sestru i neke ljude i to je to. Puno mi je ljudi slalo poruke s pitanjem kako je, da bi i oni došli. Ja im uvijek kažem da dođu jer ako ne probaš nikad nećeš znati. Ako i ne uspiješ imaš se kamo vratiti, nije smak svijeta. Jedino što mi fali iz Hrvatske je klima i, naravno, porodica, ali nisam imao izbora, morao sam otići.

Nisam previše pisao o životu ovdje, to je više-manje poznata stvar. Ispričao sam priču iz svoje perspektive. Ništa, ljudi, pozdrav i vidimo se za godinu dana!