Božić u argentinskoj pampi

Sitan pijesak nošen konstantnim suhim i neugodnim vjetrom ulazi u oči tako da se na mahove mora žmiriti, a istovremeno se osjeti kako škripi pod zubima i zavlači se u odjeću. Tuš je nešto što dolazi kao prva pomisao u tom trenu. Temperatura je zato viša od 30 stupnjeva. Prosinac je. Shvatio sam ubrzo da izlet u pampu biciklom i nije baš najgenijalnija ideja, ali još se tješim da je najbolja koja mi se u tom trenu nudila – za šezdeset eura imam bicikl na mjesec dana čime dobivam više slobode i dosega nego što mi nude vlastite noge.

Ovakva surovost krajolika preslikava se i na biljni svijet – svaka biljka naoružana je bodljama, što su u praksi potvrdila i moja dva kompanjona koji su gume na svojim biciklima probušili odmah drugi dan nakon što smo ih iznajmili. Istraživanje i fotografiranje pampe nastavio sam tako sam. Jedini je uvjet bio da ne odem predaleko, da se stignem vratiti do sutona kad mi počinje dežurstvo na teleskopima znanstvene kolaboracije Pierre Auger. Dežurstvo je na teleskopima uostalom i osnovni zadatak radi kojeg sam poslan ovdje, u beskonačnu argentinsku pampu, tik podno Anda. Noć je tako ostala rezervirana za posao. Možda i bolje, jer pampa noću postaje malo manje prijatna. Tek tada njezini stanovnici izlaze u život: tarantule, škorpioni, zmije, miševi, pored ostaloga. Kada sam vidio da tarantule osvijetljene farovima automobila izgledaju kao oveće kornjače koje pretrčavaju cestu nekako mi i nije palo na pamet da izlazim iz automobila. Vozač me ispravio i rekao je da su prije kao pilići nego kornjače. I to bi moglo proći. Izgleda da je evolucija uskladila životinje i biljke s ostatkom okoliša: svatko ima svoje metode preživljavanja u ovom nemilosrdnom okolišu. Možda bi omanji tenk bio prikladan odgovor na to za one paranoičnije. Lokalci naravno smiruju dojam i kažu da je brazilska Amazona ipak puno neugodnija što se tiče otrovnica i inih prijetnji. Daju mi tek savjet da je samo dobro istresti hlače nakon povratka iz pampe kako se ti mali škorpioni ne bi nastanili u kući.

Tako da na radost divljine, civilizacije ovdje gotovo pa i nema. Izgleda da joj se njezina (ne)gostoljubivost barem na neko vrijeme isplatila. Osim gradića Malargüe, gdje je smještena glavna zgrada opservatorija, u krugu od dvjestotinjak kilometara drugog naselja karta ne otkriva.

Kad je devedesetih odlučeno da se najveći opservatorij kozmičkih zraka vrlo visokih energija gradi u Argentini, glavni su argumenti za bili velika slobodna površina, gdje bi se više od 1600 tankova s detektorima postavilo na površinu od 3000 kilometara kvadratnih zajedno s 27 teleskopa fluorescencije, velika ravnost tog područja (visina varira samo unutar 80 metara nadmorske visine što pojednostavnjuje rekonstrukciju detektiranih događaja), povoljna apsolutna nadmorska visina za takvu vrstu eksperimenta (1400 metara n/m) i u konačnici puno vedrih noći. Glavni argument protiv bio je nedostatak infrastrukture jer do tada Argentina nije ugostila mnogo sličnih eksperimenata. Čile u tome ipak dominira sa svojim dijelom Anda i pustinjom Atacamom gdje je najveća “gustoća” svjetskih teleskopa. Međutim, u ovom slučaju, u zadnjih 15 godina, djelomično i zahvaljujući opservatoriju, gradić se iznenađujuće razvio, infrastruktura je poboljšana, a došao je i turizam: zimi za skijaške sportove i zimske radosti na obližnjim obroncima Anda, a ljeti za speleologe i one željne izleta u divljinu i na vulkane.

Prije par godina, tridesetak kilometara od grada, izgrađena je i stanica Deep Space 3 – 35-metarski teleskop koji primarno služi Europskoj svemirskoj agenciji (ESA) za komunikaciju s letjelicama i misijama u dubokom svemiru, kao što je bila i sonda Rosetta koja je nedavno završila svoju misiju zabivši se u komet koji je proučavala. No glavninu ekonomije ovog mjesta ipak su pokrenula rudna bogatstva, prvo uranija, a kasnije i nafte.

Pejzaž je mjesta dakle takav da s jedne strane stoje veličanstvene Ande, a s druge se proteže pampa unedogled, prekinuta tek tu i tamo s kojim utihlim vulkanom. Cijeli prizor ostavlja čovjeka bez daha, barem za one koji su navikli na europski kontekst koji se sada čini pitom kao hobitski Shire – u kojem god smjeru krenuli, nakon 5-10 kilometara sigurno ćemo naletjeti na neko naselje, a ovdje nema baš neke razlike u skali u odnosu na mrava – to što smo dvije tisuće puta viši od njega, nije da se perspektiva značajno mijenja. To se nažalost manifestira i tako da nesreća u pampi nerijetko završi s fatalnim posljedicama jer je naprosto teško na takvom prostranstvu naći na vrijeme unesrećene. Prije više godina tako su navodno skončala i dva istraživača koji se nisu mogli izvući ispod prevrnutog automobila, a pomoć je došla prekasno. O nepristupačnosti ne samo pampe, nego i obližnjih Anda, može dočarati film Preživjeli (Kanibalizam u Andama) snimljen po istinitom događaju pada aviona 1972. u Andama, stotinjak kilometara od Malargüe, blizu granice s Čileom.

Dolaskom na opservatorij bio sam zatrpan papirima koji se tiču sigurnosti i procedura, npr. imam li sva potrebna osiguranja i koga obavijestiti ako mi se nešto dogodi. Tako ni odlazak na teren ne može proći bez stroge evidencije i procedure. Upozorenja i procedure o sigurnosti ne treba olako shvatiti, ali također treba uzeti u obzir da dolaze uglavnom od Zapadnjaka koji imaju praksu stavljati ogromne natpise upozorenja već na ogradu mosta koja je malo niža od težišta prosječnog čovjeka uz dvije-tri dodatne zaštitne mreže i obavezan sat edukacije kako prijeći “problematičan” most. Mogu misliti kako se tek onda užasavaju ovakvog mjesta. Ovdje ograda, dežurnih spasioca i uređenih staza nema, pa baš ni mobilnog signala, ali malo zdravog razuma i par naputaka od lokalaca, dovoljno je da se čovjek s relativno malim rizikom upusti u istraživanje prave divljine i prirodnih ljepota. U suprotnom se propušta jako puno.

Premda pampa noću nije oličenje komfora, tada se nudi i najveća nagrada za one odvažnije: noćno nebo! Svjetlosno zagađenje dalje od naselja naprosto je nepostojeće, pa su zvijezde toliko izražajne, gotovo nadohvat ruke, a Mliječna staza sada zorno uprizoruje trenutak kad je Hera malog Herkulesa odgurnula od sise u trenutku kad se probudila i shvatila što je Zeus naumio. Zvjezdano nebo kao da nam pada na glavu – osjećaj je u nekom momentu pa i klaustrofobičan! Nakon otrježnjenja od prvog pogleda, uočio sam da je veliki Orion naprosto naopako na ovoj, južnoj hemisferi – glavom okrenut prema horizontu – logično zapravo. Tu su i mnogi objekti nepoznati našim krajevima, npr. Magellanovi oblaci – dvije patuljaste galaksije koje su vjerni pratitelji našoj, na preko 160 tisuća svjetlosnih godina udaljene od Zemlje. U velikom Magellanovom oblaku 1987. godine eksplodirala je poznata supernova SN 1987A – najsjajnija eksplozija zvijezde u zadnjih 400 godina viđena sa Zemlje. Na noćnom nebu ove se dvije galaksije vide kao dvije plavičaste maglice malo izvan glavnog luka Mliječne staze. Toliko sam bio očaran viđenim da sam odlučio i, dežurstva oslobođen, dočekati Novu pred tom pozornicom – predstava je bila zagarantirana.

(nastavak na idućoj stranici)