Božić u argentinskoj pampi

Nedostatak noćnog dežurstva bio je taj što sam u pravilu propuštao prilike za promatranje noćnog neba, tek pred jutro, kad sam se vraćao u svoju kabanju kroz grad mogao sam baciti koji pogled na njega. Međutim, kako su ulice noću pune konja i pasa, pozornost mi ipak nije bila na zvijezdama. Dovoljno je da jedan pas zalaje nezadovoljan mojim prolaskom i zavijanje se odjednom proširi prvo cijelom ulicom, a zatim i cijelim gradom – doživljaj je kao u onoj Bajaginoj pjesmi: “Nisam blesav da brojim zvezde, brojim znake i linije, psi laju na karavane, a karavani prolaze…”

Zatim su tu bile te božićne kulise po gradu, okićene fasade, ulična rasvjeta i borovi puni lampica, što nikako nisam mogao pomiriti s ljetnim ugođajem: kratke hlače, bazen, sladoled se topi, dan traje do 10 sati uvečer, a primiče se 25. prosinca i ljudi slave Božić. Ako se osvrnem na sekularnost općenito, reklo bi se da unatoč popularnosti lijevih politika u Argentini i susjednim zemljama, ona nije baš prakticirana: čak i na policijskoj postaji stoji kip djevice Marije, a stanovništvo je oboružano divovskim križevima kao da se sprema na scenarij iz filma Od sumraka do zore.

Ono što svakako upada u oči rešetke su na prozorima kao i visoke bodljikave ograde oko dvorišta, što s raznolikim voznim parkom koji istovremeno broji muzejske primjerke Fordova i najnovije SUV-ove njemačkih proizvođača, implicira veliku društvenu nejednakost Argentine koja je potvrđena i u brojkama. Kao nažalost i kod većine Latinske Amerike. Isti prizor vidio sam i u Buenos Airesu, kao i drugim mjestima kroz koja sam prolazio. Time se potvrđuje tendencija što je društvena nejednakost veća, to su i tenzije između bogatih i siromašnih veće, pa su onda i ograde više, a šipke deblje. Međutim, to po mom iskustvu nije narušilo dobročinstvo i toplinu ljudskih odnosa – ljudi me odmah kod upoznavanja grle i ljube, pozivaju na večere, sa mnom dijele čaj Mate koji se pije u svakoj prilici ili nude prijevoz do drugog kraja grada iako je moja mogućnost sporazumijevanja na španjolskom prilično limitirana, a yo no hablo español najčešća rečenica na španjolskom. Moram priznati da mi ostaje dilema je li to iskustvo naglašenije zbog opservatorija. Malargüe je mali grad ponosan na opservatorij, tako da su i gostujući istraživači posebno dobrodošli i radno pozdravljani. Opservatorij također sudjeluje u društvenim zbivanjima grada i tako se njeguje dobar suživot. Observatorio je često bila ključna riječ u mnogim situacijama.

Lokalna mi prehrana nije teško pala, a vegetarijancima nikako ne bih bio u koži – ipak je Argentina naveliko poznata po mesu. Meso je ovdje default ili kako bih to bolje ilustrirao: svaki dan biftek jedan. Dobro, ne baš svaki, već svaki drugi. A kad sam bio pozvan na večeru, prvo je poslužena salata s mesom, pa kao glavno jelo meso s mesom, da bi za desert bila pita s mesom. U svrhu poboljšanja vlastitih roštiljskih vještina, prisustvovao sam i asadu – roštilju na argentinski način za koji Argentinci tvrde da je puno više od roštilja, da je to filozofija pripreme i konzumacije mesa. Ne mogu poreći da u tome ima nešto. A nakon što sam obišao i lokalni festival mesa koji se održava početkom siječnja, gdje sam, jasno, jeo samo meso, bilo mi je sasvim bjelodano kako su prije par godina na istom festivalu oborili i svjetski rekord u količini ispečenih chivoa (kozlića) – njih 1100 ispečeno je u jednoj večeri. Domaćini su mi prepričavali da je narednih mjesec dana cijeli grad jeo samo chivo u svim mogućim formama. Na to dodana vrhunska, a jeftina vina Mendoze, najpoznatiji vinarski kraj Argentine, gastronomski dojam bio je potpun, ali i povratak na njemačku prehranu tim teži.

No prije nego se svi zapute u Malargüe, trebam spomenuti da mi dolazak nije bio nimalo lak. Nakon slijetanja u Buenos Aires, dočekao me štrajk osoblja na međunarodnom aerodromu. Industrijske akcije ovdje nisu ništa neobično – i prošle godine, kad sam prolazio gradom, on je bio u kolapsu zbog štrajka prijevoznika pa sam jedva stigao na svoj prekooceanski let. No ovog puta, prolazak cijelog 13 milijunskog grada do drugog aerodroma, otkrio mi je da je radi štrajka također otkazan i let za Mendozu, tako da sam na kraju uzeo noćni bus do Malargüe koji je prošao cijelu Argentinu, od obale Atlantika do Anda. Petnaest sati na cesti spašavaju vrlo udobni autobusi gdje za male novce čovjek dobije cijelu fotelju sa stalnom poslugom!

Ulaskom u kabanju zaustavio sam štopericu koju sam pokrenuo prije samog polaska iz Hamburga – pisalo je 50 sati i 20 minuta bez pauze! No da stvar bude gora, pri dolasku mi je ubrzo zvonio mobitel – osoblje aerodroma javilo mi je da mi ne mogu poslati moju check-in torbu koju su naknadno iskrcali iz aviona radi štrajka (tada sam bio zahvalan na korisnom savjetu da je dobro imati i par gaća u carry-on prtljazi). Razlog? Ha, znao sam već što je na stvari – carina ju je zaplijenila. Par dana prije puta kolega iz drugog njemačkog grada pitao je mogu li prenijeti nekakva posebna antenska pojačala za opservatorij u svojoj prtljazi – hitno im trebaju na opservatoriju. Moje jedino pitanje bilo je hoću li imati problema s carinom radi toga, a već odgovor “Mi nikada nismo imali problema s tim stvarima” dao mi je naslutiti što će se dogoditi u mom slučaju. Kad sam vidio paket od 40-ak pojačala koja trebam “prošvercati”, već sam razmišljao kako granična kontrola u Argentini mora da je dosta široke ruke kad ih ovako nešto ne zabrinjava. Par dana telefoniranja, savjetovanja s opservatorijem i Nijemcima oko dokumentacije te natezanja s carinom da mi pošalju torbu barem na neki bliži aerodrom jer ne mogu nazad u Buenos Aires, pa tek sam došao od tamo, nije urodilo plodom. U periodu blagdana ionako neefikasna Argentinska birokracija (mi se u usporedbi s ovom, nemamo što žaliti na svoju!) bila je još neefikasnija. Tako sam ipak morao otići osobno u Buenos Aires da umirim carinu koja nije imala pojma što su to zaplijenili, da bih se opet vratio u Malargüe busom. Bio sam već redovan putnik na liniji Buenos Aires – San Rafael (1400 km). Tako sam Argentinu u tjedan dana prošao ukupno tri puta. Na obećanje Nijemaca da me radi svih tih problema časte pivom kad se vratim htio sam uzvratiti da je ipak primjerenije da mi dignu spomenik, neki od 2-3 metra bio bi prikladan, ali ne bi to shvatili.

Tko već dogura do Malargüe, svakako treba posjetiti i obližnje vulkane, pa čak i malo udaljeniji nacionalni park La Payunia (Pašunja, kako izgovaraju lokalci), 200 kilometara makadama južno od Malargüe. Krajolik tog područja je nešto što se ne viđa drugdje. Preko 800 vulkanskih stožaca čini ovo područje “najvulkanskijim” na svijetu (što god to značilo). Da sam stavio crveni filter preko objektiva, neke scene bi vjerojatno prije asocirale na Mars nego na mjesto na Zemlji. Tlo je prekriveno crnim sitnim šljunkom, ponegdje i crvenim te prošarano eruptiranim stijenjem i kamenjem. Neki primjerci tih prirodnih granata veći su od dvokatnica. Taj crno-crveni kolaž tu i tamo presjeku lišajevi i pokoji bodljikavi grm. Lame su te koje tu prolaze da ih malo obrste. Nisu bile baš raspoložene za fotkanje.

Čini se kao da je mjesto to autentičnije što je do njega teže doći. Čim se razvije turizam, izgradi u blizini aerodrom, tako da je dovoljno provući karticu da bi se “teleportiralo” na željenu lokaciju, a uz online booking izleta dobilo “izvanredno” i “neponovljivo” iskustvo, tad više prave prirode i divljine, izvornih karakteristika i običaja, tog kraja nema. Sve se podredilo turističkom komforu i standardiziralo po očekivanjima posjetioca. Bankomati i McDonaldsi na svakom koraku, trgovac razumije engleski, a upoznavanje lokacije se svede na vodiča koji reproducira faktografiju s Wikipedije – tad je posebnost mjesta izgubljena, unificirana sa svakom drugom lokacijom. Kulise su drugačije, ali osjećaj je isti. Možda je to teško priznati, ali takve posljedice vidimo i na našem Jadranu. Na sreću, ovdje toga još nema. Ta misao odmah je objasnila težak put od 50 sati do ovog kutka svijeta – doživljaj je poseban baš zato što je tu teško doći!

(nastavak na idućoj stranici)