Božić u argentinskoj pampi

Kad sam već navikao na ljeto u “zimi”, smjena na opservatoriju završila je dolaskom punog mjeseca koji onemogućuje rad teleskopa i bilo je vrijeme za povratak u Europu – u pravu zimu. Zadnjih tjedan dana rezervirao sam za obilazak Mendoze te, koliko stignem, obližnjeg Santiaga i Čilea. Kad pišem obližnje mislim na udaljenosti do 1000 kilometara.

Mendoza je glavni grad pokrajne Mendoze koja leži uz obližnju rijeku Mendozu. Originalno. Osim po vinima, Mendoza je poznata i po planinama, točnije, u blizini se smjestila Aconcagua – drugi najviši vrh svijeta (po prominenciji, relativnoj visini u odnosu na bazu na kojoj se nalazi). Na visinu od gotovo 7000 metara očito se nije moguće popeti bez mjeseci priprema i mnogo iskustva uspona na niže planine. Uostalom, to poručuje i sama planina jakim vjetrom koji puše s nje: “Ne podcjenjuj me!”, a ni postotak od skoro 70% registriranih penjača godišnje koji odustane od uspona (nakon što plati i do 800 američkih dolara dozvole za uspon) nije ohrabrujuć. Tako da tura u podnožju Aconcague, preko Uspallate i Puente del Inca, koja je završila na starom graničnom prijelazu Argentine i Čilea, na 4000 metara nadmorske visine, nije bila za odbaciti. Priroda se očito iscrpila u stvaranju ovog veličanstvenog lanca pa je morala uzeti malo predaha i odmoriti svoje stvaralačke snage stvorivši nakon toga tisuće kilometara jednolične pampe.

Prelazak Anda iz Mendoze prema Čileu poseban je doživljaj. Ako ga ne pokvari čileanska granična kontrola s ogromnim čekanjima. Na granici sam proveo gotovo cijeli dan. Srećom, planinarenje po obližnjim obroncima pretvorilo je to cjelodnevno čekanje u lijepo iskustvo – svoj autobus mogao sam vidjeti napreduje li štogod ili ne u koloni daleko u kotlini. Tijekom zimskih mjeseci taj je prijelaz većinom vremena zatvoren, a prateća željenica već desetljećima nije u funkciji jer je zatrpana odronima. Te litice, prijevoji i vrhovi lako posrame europske Alpe. Treba iskreno priznati da su ovdje skale okoliša naprosto veće pa je time i impresija veća.

Ulazak u Čile otkriva ponešto drugačiji krajolik – sve je puno zelenije jer Ande zaustavljaju kišne oblake Tihog oceana. I sve je prekriveno vinogradima. Ovdje, kao i u Argentini, vinovu lozu nije potrebno cijepiti jer se filoksera, koja je krajem 19. stoljeća poharala vinograde Europe i ostatka svijeta, nikad nije proširila ovim područjem. Mnogi vinogradari tada, pogotovo francuski, nastavili su svoju tradiciju upravo u Čileu.

Čile je tržišno (neo)liberalniji, tako da Argentinci često idu u shopping preko planine zbog jeftinijih uvoznih proizvoda, ali i neliberalniji ako se spominju ljudske slobode, što je još uvijek nasljeđe Pinochetove diktature. Santiago je kao i Buenos Aires nepregledan milijunski grad, preplavljen uličnim trgovcima, brojnim parkovima uz pokoji neboder i veliko zdanje nacionalne baštine. Prolaskom kroz grad, čini se da ni onaj argument neoliberala “dajte što više tržišta i svima će biti bolje” nije smanjio ograde niti uklonio bodljikave žice i šipke, kao ni broj beskućnika koji spavaju po parkovima i ispod mostova.

Unatoč nesnosnoj vrućini, ili baš zato, zaputio sam se i stotinjak kilometara prema obali Tihog oceana, u Valparaiso. Valparaiso lučki je grad poznat po svojoj boeomskoj kulturi koja je izrasla na različitim kulturama europskih imigranata. Stari je dio grada i pod UNESCO-vom zaštitom kao spomenik kulturne baštine. Šarenilo kuća i fasada uz mnogo uličnih štandova daje gradu posebnu živost, a tu su i sveprisutni ulični svirači i zabavljači. Uloga zabavljača na plažama rezervirana je za tuljane! Od probijanja Panamskog kanala važnost grada kao morske luke je opala, ali zato se transformirao u obrazovno i kulturno središte.

U Valparaisu svoje sam putovanje tako priveo kraju hodajući osunčanom plažom okupanom valovima Pacifika. Do jednog novog susreta poručio sam Oceanu. Već idući dan pogled kroz prozor aviona otkrivao je snijegom prekrivenu Europu…