Todorićevo carstvo: Kako je ‘gazda’ rušio Križevce

Ovih dana ili već duže vrijeme konstantno kroz medije slušamo o krizi u Todorićevom Agrokoru. Vijesti o skoroj ‘propasti’ toga velebnoga tajkunskoga carstva dolaze ne samo iz hrvatskih, već i medija iz regije, posebice srpskih. Svi budno i sa velikim interesom prate i analiziraju razvoj događaja.

Jedni prognoziraju bankrot, drugi nacionalizaciju a treći financijsku pomoć ‘posrnulom’ tajkunskom divu. Do istine nije lako doći, ali neke su stvari preočite i pokazat će vrijeme kako će se završiti. U svakom slučaju, nekoga mjesta za ogromni optimizam ili euforiju baš i nema, za to najbolji su dokaz grad Križevci i njegovo iskustvo odnosa sa Todorićevim ‘carstvom’. Za one koje ne znaju ili nisu upućeni, Todorić je u svoje ‘barbarsko osvajanje’ Križevaca krenuo još 2013. godine, mada se je teren za tu destruktivnu kapitalističku operaciju tajno pripremao i ranije.

Todorićevo rušenje Križevaca

Prije svega treba ukazati na činjenicu da realizacija zloglasna Todorićeva plana (gradnja Konzuma) u Križevcima ne bi bila moguća da mu u tome nisu pomogle lokalne političke elite. Za ‘rušilački pohod’ na Križevce odgovornost itekako snose sve tada i sada lokalne vladajuće (HDZ-HSS) i opozicione (SDP) buržujske stranke. Da je buržujski model višestranačja jedno leglo kapitalističkoga zla, Križevci su, nažalost, živi dokaz. Sve te stranke i njihovi lideri mirno su i šutke gledali kako Todorić razara dio grada (na slici), i to dio koji predstavlja značajnu povijesnu i kulturnu jezgru ali i koji je imao i ekonomsku funkciju.

Tadašnji i još uvijek sadašnji šef grada, Branko Hrg (tada član HSS), taktički je putem lokalnih medija poručivao kako neće dozvoliti gradnju Konzuma u Križevcima (‘Todorićevi psi neće u Križevce!’, izjavio je Hrg). Njegovi ‘suparnici’, križevački SDP svoju ‘brigu’ za Križevce (stari kompleks Mlinara kojega je tada strojevima rušio Todorić) sramotno i kukavički iskazao je u to vrijeme prodajom ili dijeljnjem ‘uskršnjih jaja’ građanima na ulicama Križevaca. Nikakve negativne reakcije, što bi se očekivalo, te lokalne ‘kvaziljevice’ nije bilo ali ni ikakvih protesta građana ili ikakvog civilnoga udruženja.

Zavladala je sveopća pasivnost i kapitulacija morala. Mali i običan čovjek mogao je samo bespomoćno gledati i umirati od tuge i razočaranja nad užasnim prizorom uništavanja zgrada, pogona i skladišta slavne križevačke mlinarsko-pekarske industrije ‘Mlinar’, toga do tada jednoga od simbola Prigorja.

Tih dana kad se rušio ‘Mlinar’, ciglu po ciglu uništavala ta vrsta križevačke industrije, taj dio grada bio je višesatno blokiran. Izgledom je podsjećao zbog silnoga uništenog i razbacanog staroga materijala (na slici) na ‘mini Hirošimu’ poslije eksplozije bačene atomske bombe. Nemali broj stanovnika Prigorja tih dana i zbog tih prizora osjetio je gorčinu a poneki i suzu ispustio. Posebice oni koji su bili bivši radnici Mlinara ili su na bilo koji način bili vezani uz tvrtku Mlinar.

No, Todorić nije imao milosti, kad su u pitanju kapitalistički profit tada nema mjesta sentimentalnosti ili emocijama, a ponajmanje humanosti. Osim, nažalost, trajno izmijenjene vizure grada, ekonomske disfunkcionalnosti (nestanak prehrambene industrije) došlo je i do kulturocida te memoricida. Naime, prilikom izgradnje Konzuma i rušenja staroga kompleksa Mlinara, oštećena je stara zgrada Mlinara a pored oštećenja stavljena je na njeno pročelje i velika metalno-plastična Konzumova reklama koja tamo i danas stoji. Što je čudno i šokantno s obzirom na to da ta zgrada ima status spomenika kulture.

Sa iste zgrade u isto vrijema uklonjena je i spomen ploča (postavili križevački sindikalisti i komunisti poslije drugoga svjetskoga rata) posvećena prvom križevačkom štrajku radnika protiv kapitalističkoga izrabljivanja u starom Mlinaru još tamo dvadesetih godina prošloga stoljeća. Ironija je povijesti da je tu ‘crvenu’ ploču uklonio upravo onaj koji pripada istim onima (kapitalistima) koji su također u prošlosti ekonomski ugnjetavali radnike Prigorja, kapitalist Todorić.

Taj čin uklanjanja ploče tako i simbolički uvjerljivo potvrđuje ‘restauraciju kapitalizma’ devedesetih.

Sudbina Todorićeva carstva

Todorićev Agrokor, koji je sada, kako nas mediji obavještavaju, u krizi, u svome sastavu ima preko šezdeset poduzeća, mahom privatiziranih u vrijeme Tuđmanove vladavine. Dio njih je i Konzum pa i Konzum u Križevcima. Nude se razne ‘spasilačke’ mjere za Agrokor, od nacionalizacije do financijske pomoći hrvatske vlade. Nijedna od tih opcija, zapravo, nisu baš dugoročno uspješne sa stajališta ni domaće ekonomije ni radničke klase.

Naime, u slučaju nacionalizacije država postaje vlasnik, no, hrvatska država, to pokazuje slučaj INA-e, loš je ili nikakav gospodar. Nacionalizacija bi tako bila uvod u nove privatizacije pod okriljem države. Samim time strani kapital dobio bi po takvom scenariju sve Agrokorove tvrtke. Za to ima malo izgleda (kadrovi Agrokora, bivši su ili sadašnji politički funkcioneri, ministri u vladi RH-a), ali ni to nije isključeno.

Ostaje još samo varijanta vladine ‘financijske pomoći’ koju je i najavio aktualni premijer Plenković. Ubrzo nakon toga bi uslijedila konsolidacija Agrokora i njegov kapitalistički tržišni monopolizam i eksploatacija domaće radne snage bili bi opet u punom ‘pogonu’. To rješenje će se vjerovatno i prihvatiti. No, ono pravo ili istinsko rješenje trebalo bi biti povrat svih Todorićevih poduzeća u društveno vlasništvo i na upravljanje radnicima (eksproprijacija i samoupravljanje).

Ipak je Todorić sva ta ‘svoja’ poduzeća posredstvom Tudmanova režima oteo radnicima te ih privatizirao a i sama su osnovana i poslovala i prije Todorića i bez Todorića.
Tu epohalnu misiju imat će, što je logično i nužno, buduća i neka nova socijalistička hrvatska država.