U utorak ‘Matičina’ tribina s književnikom i akademikom Pavlom Pavličićem

Ogranak Matice hrvatske u Križevcima poziva na književni susret na kojem će književnik i akademik Pavao Pavličić predstaviti svoja djela Koraljna vrata i Dobri duh Zagreba. Tribina će se održati u Srednjoj školi “Ivan Seljanec” Križevci u utorak, 16. svibnja 2017. s početkom u 18 sati. Ulazak je slobodan.

Pavao Pavličić, hrvatski književnik, književni znanstvenik i prevoditelj (Vukovar, 16. VIII. 1946). Studij komparativne književnosti i talijanskog jezika završio 1969. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1974. i doktorirao temom iz područja metrike. Od 1970. zaposlen je na Odsjeku za komparativnu književnost, gdje je redoviti profesor. Od 1997. redoviti je član HAZU. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor” za životno djelo za 2015.

Pavličić je u književnost ušao s naraštajem nazvanim hrvatskim borgesovcima. Naslovna priča prve knjige kratkih proza Lađa od vode (1972.) može se pročitati i kao programatski tekst cijeloga naraštaja. U kratkim pričama Dobri duh Zagreba (1976.) donekle je napustio fantastični model i otkrio zanimanje za kriminalistički žanr. Književna ga je kritika od tada počela doživljavati isključivo kao pisca kriminalističkih romana, premda se iz Pavličićeva bogatoga proznog opusa, što ga čini devedesetak naslova, može izdvojiti manji broj romana napisanih u tom modelu (Plava ruža, 1977.; Stroj za maglu, 1978.; Umjetni orao, 1979.; Press, 1980.; Pjesma za rastanak, 1982.; Rakova djeca, 1988.; Mrtva voda, 2003.; Krvnik u kući, 2004.; Zmijska serenada, 2005.; Žive igračke, 2009.; Krvna veza, 2014.; Crveno pile, 2014.; Tajno ime, 2015.; Tri petka u travnju, 2015.; Hladna fronta, 2016.).

U svim ostalim romanima, od Večernjeg akta (1981.) do Muzeja revolucije (2013.), Pavličić prepleće nekoliko sekundarnih žanrova. U knjizi pripovijesti Kako preživjeti mladost (1997.), tematizirajući vrijeme vlastitih literarnih početaka, poseže ponovno za elementima fantastičnoga. Neovisno o prevladavajućoj žanrovskoj jezgri pojedine njegove proze, uvijek je vidljiva autorova briga za čitatelja. Ona je posebno tematizirana u knjizi Rukoljub (1995.), pismima upućenima slavnim ženama iz kulturnog života ili junakinjama poznatih književnih djela. Svijest o prijmu teksta razlog je zbog kojega Pavličić kroz svoju zanimljivu priču redovito progovara o velikim književnim temama: pitanju umjetničke originalnosti i autorstva (Večernji akt), pitanju odnosa umjetnosti i zbilje (Krasopis, 1987.; Koraljna vrata, 1990.; Pokora, 1998.), dobra i zla (Koraljna vrata, Škola pisanja, 1994.), umjetnosti i smrti (Diksilend, 1995.) te zaborava i pamćenja (Nevidljivo pismo, 1993.; Zaborav, 1996.). U 1990-ima Pavličić je u svoje pismo uveo i snažnije autobiografske trenutke (Šapudl, 1995.; Kruh i mast, 1996.; Vodič po Vukovaru, 1997.; Bilo pa prošlo: autobiografski zapisi, 2011.; Narodno veselje, 2013.). Oni nisu novina u njegovu pripovijedanju, potječu iz prvih priča, objavljenih 1968. (Suncokret i Dar govora), memoarskoga zapisa Dunav (1983.) i romana Trg slobode (1986.).

U nekim je fazama Pavličićev pripovjedački rad bio tijesno povezan s njegovim znanstvenim istraživanjima pojedinih književnih žanrova (Sve što znam o krimiću, 1990.). Isti tematski krug najsnažnije je do izražaja došao u romanu Koraljna vrata, napisanome u vrijeme kada se intenzivno bavio proučavanjem Gundulićeva Osmana. Knjige s područja znanosti o književnosti pokrivaju tri područja: književnu genologiju, stariju hrvatsku književnost i metričku problematiku (Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979.; Književna genologija, 1983.; Stih u drami & drama u stihu, 1985.; Sedam interpretacija, 1986.; Poetika manirizma, 1988.; Stih i značenje, 1993.; Barokni stih u Dubrovniku, 1995.; Moderna hrvatska lirika, 1999.; Hrvatski dramski stih, 2000.; Barokni pakao: rasprave iz hrvatske književnosti, 2003.; Mala tipologija moderne hrvatske lirike, 2008.; Moderna alegorija, 2014.).

Pavličić je i autor nekoliko vrlo zapaženih knjiga feljtona te romana za djecu. Istaknuo se i kao filmski scenarist, prilagođavajući vlastita djela ili pišući originalne scenarije. Uglavnom je surađivao sa Z. Tadićem tvoreći jedinstveni redateljsko-scenaristički „tandem” u hrvatskom filmu (Ritam zločina, 1981.; Treći ključ, 1983.; San o ruži, 1986.; Orao, 1990.; Treća žena, 1997.). Prevodi s talijanskoga.