Kraljica

U jeku ljeta ’66., u predvečerje dugog, sparnog dana, u centru Beograda (kratko sam boravio kod rodbine) ispred prodavaonice kućanskih aparata, tiskali su se ljudi nastojeći kroz staklenu stijenku izloga što bolje vidjeti ekran crno-bijelog televizora. Radoznalost me je mamila u gužvu pa sam za tren, kao marka na kuverti, bio priljubljen uz staklo i buljio u televizor.

Na ekranu je, jedna meni nepoznata djevojka s bijelom trakom u kosi, u meni nepoznatom gradu, iz nepoznatih razloga, kao vila letjela atletskom stazom, prva prošla kroz cilj, i na opće oduševljenje prisutne gomile i skandiranje “Vera, Veera!” – kao prva Jugoslavenska atletičarka postala prvakinja Evrope u utrci na 800 metara. Bio sam četrnaestogodišnjak i nisam ništa znao o atletici. Nisam znao zašto i kada atletičari trče u krug, a kada “polude i samo odu ravno”…Moram priznati da me usprkos svemu viđenom, sve to i nije baš fasciniralo, još manje privlačilo. Kao nešto što bi mi umanjilo užitak druženja s nogometnom loptom s kojom sam, kao introvertni, pomalo uplašen pubertetlija, na užas moje mame i susjeda, provodio sate i dane.
…

Sedamdeseta je, od one gužve pred Beogradskom prodavaonicom televizora protekle su četiri godine. S Verom, sada klupskom kolegicom, poslije popodnevnog treninga na Maksimirskom stadionu, vozim se u žutom “Mini Morrisu”. Žurimo do njenog stana na Klaki. Ona odlazi na dva tjedna k svojima u Ćupriju, ostavlja mi ključeve stana: “Dok se snađeš, budi kao u svojoj kući. I da znaš da mi je drago da si nam došao. U Zagrebu je lijepo, “Dinamo”je velik klub, drug je nabolji trener, trenirat ćemo skupa.”, hrabri me Vera. Slušam je zahvalan i sa zadnjeg sica gledam Zagreb. Usput me uvjerava kako je od stadiona lako doći do stana. “Dvadesetšesticom” do kraja, pa četiri stanice autobusom “sedmicom”, pa još pet-šest minuta pješke. Stvarno je lako!?

Vera Nikolić je svjetska rekorderka, “Vera nacionale”, heroina nacije, Olimpijka. Gospon Vilko u “Sportskim novostima”, u Matoševoj maniri, o Veri piše sonete. Vera je karizmatična, Vera plijeni pojavom, ljudi je prepoznaju na ulici, pozdravljaju je. Uz sve to, Vera je sada moja prijateljica i upravo u moju sportsku torbu gura čokolade i Fructal sokove, a onda u maniri žonglera, odnekud pronalazi i pruža mali crni češalj i namiguje mi: “Počesljaj si koji put tu grivu, drug baš ne voli dugokose.”

Vera je moja kraljica! Od sjaja njene krune sklanjam se u sjenu, ne gledam i ne vidim cestu, ne memoriram put ni kvart, a ubrzo ću otkriti, ni zgrade. Ne ispuštam s dlana mrvice sjećanja koje će mi večeras pomoći da sam pronađem put. Kao u nekom krimiću, žuti “minić” vijuga cestom prema Klaki, a onda uz naglo kočenje, stajemo na mjestu. Vera i ja ispadamo, uzima svak’ po jednu moju torbu i trčimo na četvrti kat.

Moje torbe ostavljamo, a njene grabimo. Iz prizemlja cvili “minić”, “Dabogda zanijemio!” viče ona. Već kasnimo – ona na noćni za Beograd, a ja (kao da sam stigao prije tri mjeseca, a ne jutros) na “zavičajni” sastanak Zadrana, na Trgu pod satom. Dok je Vera bila u vlaku i možda listala “Burdu”, ja i moje društvo iz ulice i kvarta, iz zadarske gimnazije, sada čopor brucoša zagrebačkih fakulteta (sve redom moji navijači), u magli rane jeseni tugovali smo za suncem, morem, maminom kuhinjom, toplim i mekim krevetom. Tramvaji su nam iza leđa prolazili sve rijeđe, u njima je bilo sve manje putnika. Najstariji kolporter u Zagrebu, promuklog, hrapavog glasa viče: “Večernji list, sutrašnji večernji!”, a mi se polako razilazimo, kroz iznenađujuće gustu maglu svatko na svoju stranu Zagreba. Netko u studenski dom, netko u stan ili sobu, netko samo u sobičak. A sretniji kao ja, kod prijatelja. U pekari “Klara” kupujem svjež, još topao i mirisav kruh za sutra. Omotao sam ga u sutrašnje “Sportske novosti” ( s mojom slikom na osmoj stranici…). Uskačem u dvadesetšesticu pa polako kao gladni miš grickajući ćošak kruha, listam “Sportske.” U Dubravi upadam u “sedmicu” i brojim stanice, pa na petoj, čvrsto stežući dopola pojedenu štrucu i rubove novina, silazim u plavu maglu i crni mrak. Znam da me uski puteljak vodi ka Verinoj zgradi, znam i da ima najviše sedam-osam minuta hoda, ali ubrzo shvaćam i da mi je vrana popapala mrvice sjećanja prosute iz automobila i da sam pomalo izgubljen. Jedva nazirući poneku crveno-žutu sijalicu na stupu, u prijetećoj tišini gluhe noći nepoznatog kvarta velikog grada, još prije sat – dva pomalo ohol i samouvjeren, a po sudu moje mame drzak, u trenu postajem mali, izgubljeni čovječuljak. Iz mraka, s dva tri koraka udaljenosti, podignute njuške, ali toplih okica mjerkajući i mene i moj kruh, uplašen kao i ja sam, gleda me mali zapušteni pas mješanac. U hodu ga častim komadom otrgnutog kruha i pitam za put.

Kroz maglu konačno otkrivam obrise sive četverokatnice. Trčim prema prvom ulazu, povlačim metalna vrata, budim svjetla na stepeništu i jurim na četvrti kat. Na svijetlo plavim vratima sa žutom mesinganom kvakom, na moje iznenađenje, čitam neko drugo meni nepoznato ime. Smeten, silazim u prizemlje, izlazim iz haustora i otkrivam… da zgrada ima tri ulaza. Žurim u potragu, palim svjetla, trčim do četvrtog kata i tužan silazim pred ulaz na kojem me svaki puta čeka mali smeđi mješanac. Jadan sjedim na vrhu stepeništa. Prijeteći svojom tajnom moći, gledaju me magla i mrak. Uz nogu mi prilazi psić, polože šape na pod i kao dijete u njih polaže svoju svoju mudru glavicu. Kao da razmišlja sa mnom. Nudim mu još malo kruha, ali se ne obazire. Ostavljam četveronožnog prijatelja noći da ga čuva, a ja s ostatkom kruha i “Sportskim novostima” pod pazuhom, krećem prema autobusnoj stanici. U Dubravi dugo čekam ponoćni tramvaj za Yumu… Na praznom Trgu Republike izlazim, duboko udahnem, prelazim na drugu stanu tramvajske stanice i po drugi puta večeras, čekam dvadesetšesticu. U tramvaju vrlo brzo ostajem sam. Vozač me u retrovizoru konspirativno gleda, kao da mi govori: “Znam tvoju tajnu – al’ šutjet ću”. Zadnji autobus za Klaku stoji na stanici, vrata su otvorena, vozač kao da drijema. Glavu je naslonio na veliki crni volan. Ulazim u prazan autobus, budim ga svojim koracima. “Klaka?” pitam ga. “Klaka.” odgovara sanjivo. Autobus zadrhti, zakašlje, pokoči…U autobusu su još samo tri, četiri izgubljene duše. Stojim iza vozača, mijenjam brzine i brojim stanice: prva, druga, peta…

U pola dva ujutro na Klaki magli ni traga. Shvatio sam da hodam po kvartu s četiri potpuno iste četverokatnice! “Da se nasmijem ili zaplačem, ili možda oboje?” (Usput pomislim kako mi za četrdesetak godina, kad priču “stavim na fejs” nitko u nju neće povjerovati). Množim: četiri zgrade, puta tri ulaza, četiri kata, dvanaest pokušaja… Pogađam u devetom.

Kad sam napokon za sobom zatvorio vrata Verinog stana bilo je dva iza ponoći. U 8 ujutro imam trening. Budim se, dva su popodne, obučen i obuven. Pored uzglavlja stoji ostatak kruha i zgužvane “Sportske novosti” (s mojom slikom na osmoj stranici). U pet popodne na Maksimiru stojim ispred “druga”.
“Oprostite druže, imao sam malo problema i zato me nije bilo jutros na treningu.” pravdam se.
“Ooo, lijep početak. Kod nas se ne preskače trening.” rekao je drug.
Pokušao sam opet: “Ali druže, da vam i ispričam ne biste mi vjerovali…”
“Ne bih sigurno!” rekao je Leo Lang.
…

Poslije sedam dana u vratima nalazim razglednicu:
“Pozdrav iz Ćuprije, Vera
P.S. Otvaraš li frižider?”

Ni vi ne vjerujete u ovu priču?
Ne vjerujete, jer ne poznate autora!