SPECIJAL Pregled najgledanijih filmova s dosad najbogatijeg, 64. Pulskog filmskog festivala

Od 15. do 22. srpnja u Puli je održan 64. Pulski filmski festival, tijekom kojeg je prikazano 170 filmova, od čega 88 premijera na ukupno 20 lokacija i 15 filmskih programa. Prikazana su i tri najgledanija hrvatska filma iz 2016. godine, redom: ZG80, Ustav Republike Hrvatske i dokumentarni film Gazda. Upravo je ovo 64. po redu festivalsko izdanje značajno po do sad najvećem hrvatskom programu sa 16 dugometražnih igranih filmova, od kojih se njih 8 prikazivalo premijerno. Čak polovica spomenutih filmova nastala je u nezavisnoj produkciji, a ostali putem javnih poziva HAVC-a koji je pomagao i nezavisnoj sceni naknadnim potporama.

Umjetnički ravnatelj festivala, Zlatko Vidačković, prije organizacije 64. Pule obišao je filmske festivale u Berlinu, Rimu, Jeruzalemu i Sarajevu, što je rezultiralo dosad najopsežnijim međunarodnim programom Pule sastavljenim od 27 dugometražnih i 19 kratkometražnih filmova. U program festivala uvrštene su i dramske serije (po uzoru na Cannes), dokumentarni serijali i foršpani dugometražnih filmova. Valja naglasiti da, osim što je Pulski filmski festival najdugovječniji i najveći nacionalni filmski festival, također je imao i najveće festivalsko platno u Hrvatskoj pred kojim je preko 10 tisuća ljudi uzivalo u premijerama filmova pod zvijezdama. Publika je, prema riječima ravnateljice Gordane Restović, „najveća filmska zvijezda Festivala“ tako da je dio publike bio uključen i u najave filma kroz crno-žute zrnate filtere koji su ujedno i vizual ovogodišnjeg festivala. Svečano otvaranje festivala održano je u 20:30 na Crvenom tepihu ispred Herkulijanove Arene pod vodstvom Jelene Vitasović i Davora Garića, početak programa, odnosno prve projekcije filma u 21:30 najavili su Iva Šulentić i Ivan Vukušić, a otvorila ga je ministrica kulture Nina Obuljen Korzinek.

PFF je otvoren komedijom „Lavina“ redatelja Stanislava Tomića, koji prikazuje žensku obitelj – dvije kćeri te bivšu i sadašnju suprugu (Ksenija Marinković, Robert Ugrina) bogatog Franje (Stojan Matavulj) koji je nestao u lavini te se po povratku „iz mrtvih“ izjasni da je homoseksualac. Specifičnost filma je ta da, osim što je prvotno bio zamišljen kao serija, a spletkom okolnosti postao film, glavnu ulogu žene igra muškarac – Ugrina, koji je prema mnogima i više nego pristojno odradio svoj posao kao uostalom i cijela filmska ekipa koja je od publike u Areni izmamila mnoštvo smijeha.

Kako je premijerna večer započela smijehom, tako se i nastavila. ZG80 redatelja Igora Šeregija publika je također vrlo dobro prihvatila i nagradila ga čak nešto većom ocjenom, putem službene mobilne aplikacije PFF-a, što mu je na kraju osiguralo nagradu Zlatna vrata Pule. Iako snimljen nakon „Metastaza“, ZG80 prikazuje priču koja mu prethodi i prikazuje odlazak Bad Blue Boysa, kojih je i jedan od scenarista, Robert Cukina, bio član, na kultnu utakmicu u Beogradu, na Marakani 26.11.1989. te doživljaje ekipe BBB-a i sada već popularnog Krpe, kojeg glumi Rene Bitorajac. Dobar dio likova u filmu inspiriran je stvarnim osobama. Doduše, snimanje na Marakani je bilo zabranjeno, ali se film zato snimio u rekorndih 17 dana – 4 dana u Zagrebu, 12 u Beogradu te jedan u Pančevu i Kragujevcu, na stadionu lokalne momčadi. Publika je u filmu uživala, no treba naglasiti da izvan Hrvatske, osobito u Srbiji, film nije toliko pozitivno dočekan, dok u BIH jest. Radi se i na trećem nastavku ove svojevrsne trilogije koju publika, sudeći po prethodna dva uratka, željno iščekuje.

Drugi dan festivala u Areni su prikazani „Goran“ hrvatskog „kralja indie filma“ Nevija Marasovića te „Naša svakodnevna priča“ Ines Tanović. Priča prvog je smještena u Gorskom Kotaru gdje glavni lik Goran (Franjo Dijak), neplodan i oženjen za bogatu i slijepu suprugu (Nataša Janjić), za vrijeme obiteljskog ručka otkriva da je ona trudna za što odgovornim smatra svog prijatelja Slavka (Goran Bogdan). Nakon toga kreće niz sukoba koji završavaju krvavim krajem. Reakcija publike na sam film bila je različita, neki su ga smatrali grotesknim, drugi nisu znali što misliti, a treći su pak gubili fokus. Čini se da bi Pavičićev opis filma „hrvatski neuspjeli Fargo“ bio donekle točan, kao i njegova usporedba Marasovićeve produkcije po uzoru na braću Cohen koja je do polovice filma vrlo solidna, ali nakon toga polako gubi nit pri čemu je i dio publike izgubio vezu s filmom.

„Našu svakodnevnu priču“ iz 2015. godine Ines Tanović je realizirala u suradnji s Alemom Babićom i hrvatskom koproducenticom Zdenkom Gold, inače rodom Križevčankom. Bio je to prvi prikaz filma manjinske koprodukcije u Areni na ovogodišnjem festivalu. Redateljica je film snimila dvadesetak godina nakon rata vođena mišlju potencirati probleme koji su cijelo to vrijeme prisutni u (ne samo) bosanskohercegovačkom društvu. Tematika je prikazana kroz životne priče likova, od kojih je jednu od najkompleksnijih, „majku hrabrost,“ na sebe preuzela Jasna Ornela Bery. Reakcija publike na film bila je vrlo pozitivna, što je bilo i očekivano nakon niza pozitivnih komentara na mnogim prijašnjim festivalima.

Treći dan festivala, osim dodjele nagrada „Nikola Tanhofer“ za ostvarenje umjetnosti i umijeća snimanja, promicanja filmske fotografije, vizualne i filmske kulture, obilježile su projekcije dva filma Anđela Jurkasa u retrospektivnom redoslijedu – noviji „Fuck off I love you“ te prvi dio Jurkasove trilogije „Zbog tebe“. Činjenica da je pulska Arena bila puna do vrha govori o koliko je iščekivan bio drugi dio Jurkasove trilogije. Ipak, kritike na film nisu bile toliko pozitivne koliko bi se dalo pretpostaviti iz velikog interesa publike.

Neupitno je da je filmska, a i glazbena ekipa (Gibonni, Nina Badrić, Anđa Marić, Urban, Mile Kekin i dr.) bila pomno birana i sastavljena od najpoznatijih glumaca hrvatske filmske scene. No, osim toga oba filma nemaju neku neviđenu radnju, štoviše podsjećaju na mnoge već viđene pristupe, od kojih se može spomenuti (i u samom filmu referencirani) Woody Allen koji je, baš kao i Jurkas, u svojim filmovima i glavni glumac i redatelj, ipak na nešto suptilniji način. Iako postoji razlika u oba filma, od kojih prvi prikazuje retrospekciju glavnog lika Alvina kroz svoje neuspjele veze, a drugi sedam prilično nepovezanih ljubavnih priča, postoje mnoge dodirne točke koje se u biti temelje na mnogim pretjeranim scenama koje sadrže pištolje, seks, samoubojstva i nasilje te itekako prenaglašenom fatalnošću glavnog lika, osobito u drugom dijelu trilogije). Mišljenja publike bila su različita, od onih koji filmove smatraju zanimljivima i punim intrige do onih koji vide hrpu patetike, hiperemocionalnih govora, idealiziranu fatalnost glavnog lika koji predstavlja sve samo ne fatalnu figuru i mnoge druge primjedbe. Sve u svemu, oba filma publika je sa zanimanjem pogledala te se podijelila u one koji su ostali duboko razočarani i u one koji jedva čekaju posljednji nastavak trilogije.

Četvrti dan festivala bio je posvećen ovogodišnjem pobjedniku festivala, dobitniku Velike Zlatne Arene za najbolji film, filmu „Kratki izlet“ redatelja Igora Bezinovića, kratkometražnom filmu Alda Tardozzija „Siguran let“ i novom nastavku Spidermana. Prva dva prikazana filma pokupila su brojne pohvale publike, ali i mnogih kritičara. „Siguran let“ jedan je od zanimljivijih filmova na festivalu, poglavito zbog toga što je nastao inspiriran novinskim člankom o „novom trendu“ koji govori o razdvajanju obitelji za vrijeme putovanja u dva aviona kako bi u slučaju katastrofe barem dio obitelji ostao „sačuvan“. Upravo o tome je riječ u ovom filmu, gdje majka (Lana Barić) pokušava primijeniti takav način putovanja u svojoj obitelji te nailazi na neodobravanje i supruga (Bojan Navojec) i djece, da bi cijela situacija kulminirala žestokom svađom koja ipak, pomalo već izlizano, završi „happy endom“, no unatoč tome film svakako zaslužuje sve pohvale. „Kratki izlet“ je filmska verzija Šoljanovog istoimenog romana i odličan pokušaj prilagodbe romana na današnja vremena. Filmska ekipa (Ante Zlatko Stolica, Iva Ivšić, Marko Aksentijević i dr.) odradila je odličan posao te je reakcija publike bila vrlo pozitivna, unatoč ponekom mišljenju kako je kroz film prisutno dosta „praznog hoda“ što se može kompenzirati činjenicom da je film snimljen u samo 20 dana.

Najmlađi dio publike napokon je došao na svoje kada je petog dana festivala prikazan film „Uzbuna na zelenom vrhu“ redateljice Čejen Černić. Stariji dio publike također je bio poprilično zadovoljan s obzirom da je nakon Koka i ostatka mlade družine na red došao jedan od favorita festivala, „Ne gledaj mi u pijat“ redateljice Hane Jušić. Večernjim premijerama prethodila je dodjela nagrade Marijan Rotor koja je pripala Hrvatskom Telekomu. Što se filmova tiče, ne treba ni naglašavati koliko se publike svih generacija okupilo na prikazivanju „Uzbune na zelenom vrhu“ u kojoj Koko, Tomo, Emica, Crni i ostatak družine pokušavaju razotkriti lokalne lopove. Osim što je uspješno prenio radnju istoimenog romana Ivana Kušana, film je oduševio i cjelokupnu publiku, uz primjedbu da osamdesete godine prošlog stoljeća, gdje je radnja filma smještena, ne poznaju natpis „policija“, već „milicija“. „Ne gledaj mi u pijat“ je bio favorit i zbog činjenice da je već osvojio 16 nagrada, a vrijedi naglasiti da se radi o prvom dugometražnom filmu Hane Jušić. Film pruža odličan prikaz međusobnih odnosa članova jedne šibenske obitelji, a glavnu ulogu laboratorijske tehničarke koja proživljava zaista teške trenutke što svojom, što tuđom krivicom, odlično je u svojoj debitantskoj ulozi predstavila inače arhitektica, a ne glumica, Mia Petričević. Iako je film dosta potresan s nekoliko vrlo teških scena, reakcije publike bila je i više nego pozitivna.

Šesti dan festivala dodijeljena je nagrada Vedran Šamanović, za inovativni pristup filmskom umjetniku koji je istim proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu. Nagradu je dobila Irene Jukić Pranjić zahvaljujući filmu „Gamer Girl“ kojim je na šaljiv, kompjuteriziran, ali opet dovoljno ozbiljan način prikazala ulogu žene u društvu. Osim dodjele nagrade, pulska Arena svjedočila je prikazivanju dva odlična filma. Prvi u režiji Hrvoja Milića, rađen je prema knjizi istoimenog naslova, Mrtve ribe (spavaju na leđima). Za iznenađenje se pobrinuo i Slaven Knezović, kojeg smo uvijek imali prilike gledati „samo“ kao glumca, a u ovom filmu je osim glumačke uloge prvi put preuzeo i ulogu producenta. Film se sastoji od poznate glumačke ekipe (Marko Cindrić, Ivo Krešić, Goran Bogdan, Dragan Despot i dr.) u kojoj se ne ističe niti jedan glumac kao protagonist, već svaki od njih ima posebnu priču koje tvore čitav mozaik malog bosanskohercegovačkog grada koji i 20 godina nakon rata još uvijek osjeća posljedice. Zbog teme film bi se lako mogao staviti u koš s još mnoštvom drugih, ali upravo način na koji svaki od likova iznosi svoju priču, crno-bijeli svijet (doslovno) u kojem žive svi likovi i kafić/grad koji predstavlja „groblje slonova“ u biti daje drugačiji pogled na već toliko puta prikazane probleme.

Drugi film, koji je također nosio ulogu favorita festivala, bio je „Ustav Republike Hrvatske“ redatelja Rajka Grlića. Glumačka ekipa sastavljana od Dejana Aćimovića, Božidara Smiljanića (apsolutno zasluženog dobitnika nagrade Fabijan Šovagović, u čast velikog doprinosa hrvatskom filmu), Ksenije Marinković, Nebojše Glogovca i dr. konstantnim mijenjanjem amplituda od krajnje napetosti i grotesknih scena pa sve do krajnjeg apsurda i komičnih situacija prikazuje brojne komplekse koji su prisutni u hrvatskom društvu. Dejan Aćimović je u filmu policajac Ante Samardžić, koji je ujedno i Srbin te simbolizira osobu koja poštuje jednakost i vjeruje u Ustav, a toliko učeni Profesor kojeg glumi Nebojša Glogovac, ne samo da je homoseksualac, već i okorjeli Ustaša. Spletom okolnosti međusobno si pomažu te nakon mnogih nesuglasica i problema, film na jedan rijetko nepatetični način uspijeva završiti sretno. Oba prikazana filma publika je odlično prihvatila, unatoč kompleksnosti problema koje oba djela prikazuju.

Pretposljednji dan festivala dodijeljene su nagrade Kratke Pule. Program Kratke Pule pratili su i ocjenjivali članovi ocjenjivačkog suda Fedeora u sastavu Nenad Dukić, filmski kritičar, Ronald Bergan, filmski kritičar, Ondrej Biba, filmski kritičar, Natascha Drubek, filmska kritičarka i Marijana Jakovljević, filmska kritičarka. Također, program su pratili i ocjenjivali članovi ocjenjivačkog suda Mladih filmofilia u sastavu Daria Kerešić, spisateljica i ujedno i predsjednica, Rea Bušić, studentica i Adnan Bajrović, student.

U petak, osim što je održan zadnji dan Pula PROfessionala, prikazana su i dva posljednja filma u Areni, Agape i Dnevnik Mašinovođe. Prvi je djelo Branka Schmidta kojem je to bio 11. film u Puli dosad, a predstavlja, prema riječima samog redatelja, završetak trilogije, nakon filmova „Ljudožder vegetarijanac“ i „Metastaze“, u kontekstu društvene kritike. Osim što je privukao pažnju zbog odlične glavne uloge (Goran Bogdan), film je intrigantan i zbog svoje tematike. Naime, Agape predstavljaju već toliko puta spomenutu kontroverznu temu pedofilije među svećenstvom, ali na neuobičajen način. Glavni lik neobični je svećenik kojeg djeca obožavaju, no jedan ga član zajednice optuži za već toliko forsiranu pedofiliju, nakon čega se u filmu, uz crkvene institucije, čak i djeca na kraju okrenu protiv toliko istinski dobrog i za današnju percepciju očito pomalo nevjerojatnog i dobrodušnog svećenika. Sva ta „iznenađujuća“ dobrota na kraju se pretoči u već izlizanu i duboko integriranu stereotipiju o svećenicima pedofilima. Film ovu temu prikazuje u sasvim drugačijem svijetlu i suprotno danas uvriježenoj „propagandi“.

Posljednji prikazani film, Dnevnik Mašinovođe, djelo je manjinske koprodukcije, a pruža tragikomični prikaz pomalo apsurdnog radnog vijeka mašinovođa koji, kao „nenamjerni ubojice“, za vrijeme radnog vijeka ubiju dvadesetak ljudi. Film je prikazan kroz humorističnu prizmu, unatoč ozbiljnoj temi te se upravo zbog toga približio publici, koja ga je doživjela emocionalno i bez trunke patetike, što se ne može reći za neka druga djela prikazana tijekom ovogodišnjeg PFF-a.

Sve u svemu, organizacija festivala bila je na zavidnoj razini, počevši od volontera pa nadalje. Treba istaknuti osebujnost cjelokupnog programa, od filmova, radionica pa sve do koncerata na Circolu. Bez ikakve rezerve treba naglasiti i odličan program Kina Valli na kojem je publika mogla svjedočiti prikazivanju ne samo domaćih filmova, već i mnogih međunarodnih remek-djela, poput premijere kratkometražnih Jutro poslije (Patricia Chice), Slijedi me (Anthony Schatteman), Deva (Laurynas Bareiša) i mnogih drugih. Publika, osobito ona mlađa, napunila je cijelo kino kako bi vidjela dugometražni film Anka (Dejan Aćimović), a neki pak Erica Cantonu kako se snalazi na filmskom platnu.

Od dugometražnih još vrijedi istaknuti i Lady Macbeth (William Oldroyd), Njegovateljicu (Janos Edelenyi) te odličan film iz Tunisa, Hedi (Mohamed Ben Attia). Kino Valli također je ugostilo odlično popraćeni ciklus filmova Antuna Vrdoljaka (Mećava, Kiklop, Glembajevi, Karneval, anđeo i prah). U sklopu ostalih programa sa serijama i dokumentarnim filmovima istaknulo se i Istarsko narodno kazalište, uz djela poput Sve je bio dobar san (Branko Ištvančić), Gazda (Dario Juričan), Sieranevada (Cristi Puiu, dugometražni film), Republika (Domagoj Burić), Heroji Vukovara (Eduard Galić), Novine (Dalibor Matanić), Crno-bijeli svijet (Goran Kulenović), Patrola na cesti (Zvonimir Jurić) i mnogi drugi.