Tihana Nemčić: ‘Sport me naučio odnositi se s ljudima i da se samo rad isplati’

Od 8. do 17. srpnja 2017. godine u turskom gradu Corum održano je Europsko sveučilišno prvenstvo u futsalu za žene, gdje je ženska futsal reprezentacija Sveučilišta u Zagrebu osvojila drugo mjesto, a Križevčanka Tihana Nemčić proglašena je najboljom igračicom (MVP) prvenstva. Tim povodom razgovarali smo s dvadesetdevetogodišnjom Nemčić o tom uspjehu, njenom trenerskom poslu, inozemnoj karijeri i znanstvenom radu.

Najprije, čestitke na ekipnom srebru i tvojoj nagradi na Europskom sveučilišnom prvenstvu u futsalu za žene! Kakva je bila konkurencija i kako ste se pripremale za Tursku?

Za početak, hvala Vam na Vašem interesu i podršci aktivnostima koje promoviram i koje čine moj život. Hvala Vam na Vašim čestitkama!

Konkurencija u Turskoj bila je na jednom zavidnom nivou. Sustav natjecanja je bio ligaški tako da je svaka ekipa igrala sa svakom te smo imali priliku sukobiti snage sa svim suparnicima. Najteža je definitivno ruska ekipa, igračice politehničkog sveučilišta koje igraju u prvoligaškom prvaku Torpedo Mami. Pored njih su Portugalke koje su izrazita futsal nacija, Njemice te tri domaće turske ekipe.

Naše pripreme za ovaj turnir službeno su započele nešto manje od mjesec dana prije samog odlaska i moglo bi se reći da smo „u dvorani spavale“. No za ovaj uspjeh i iskorak za ženski futsal reprezentacija zagrebačkog sveučilišta priprema se posljednje četiri godine, otkad je izborničko i trenersko mjesto preuzeo trener prvoligaša MNK Alumnusa, Jakov Ungarov. Prošle godine nam je medalja izbjegla za dlaku, ali se zato dugogodišnji rad isplatio na najljepši mogući način.

Trenirala si nogometaše NK Viktorija iz Vojakovca, igrala si futsal u talijanskom prvoligašu Breganze. Kakvi su ti daljnji planovi kao trenerici, imaš li kao igračica ponuda iz inozemstva?

Izbornica sam hrvatskih ženskih nogometnih reprezentacija do 15 i 17 godina; ta mi je funkcija donijela veliku čast, ali još veću obavezu i odgovornost. Slijedi nekoliko aktivnosti reprezentacija te se, sa svojim suradnicima, nastojim na najbolji način pripremiti za nadolazeće.

Što se tiče igračkog dijela, i dalje sam u komunikaciji s talijanskim futsalom te ponude u pravilu dolaze upravo od tamo. Ne skrivam da mi je ta zemlja omogućila život profesionalca u futsalu i ta vrata uvijek držim otvorena za buduće suradnje.

Vanjska si suradnica na Zavodu za opću i primijenjenu kineziologiju Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, a pripremaš i doktorat. Na kojim kolegijima surađuješ i koja je tema doktorata?

Suradnik sam na nastavi profesora Sporiša, na predmetima Sistematska kineziologija i Metodologija kineziologijskih istraživanja. Upravo radim na projektu doktorske disertacije, a tiče se notacijske analize u futsalu. Prvi korak je zabilježiti varijable, odnosno događaje u igri gledajući utakmice prve hrvatske malonogometne lige (muškarci), a u čiju se svrhu koristi posebno dizajniran softver. Cilj je definirati parametre situacijske efikasnosti u futsalu te utvrditi strukturu igre.

Koliko si ostala u kontaktu s Križevcima? Što bi kao sportska profesionalka savjetovala novoj gradskoj vlasti, na čemu je potrebno posebno raditi i što najviše nedostaje?

Križevci su moj dom i njemu se uvijek vraćam, bez obzira koliko daleko odem. Križevci su moje prvo igralište. Tina Bednaić rekao je: „Dođi na trening“. Križevci su moje prve kopačke koje mi je, po odlasku na prvi maksimirski trening, u ruke pružio gospodin Kundrak. Na križevačkom bazenu Grga me je, kad je bilo teško, podsjetio zašto se isplati sve ovo što radim, a sadašnji gradonačelnik prvi mi je tada čestitao na ulozi trenerice muške ekipe; „Ponosan sam“ – rekao je. Danas sam ja ponosna na njegov izniman uspjeh i želim njemu i njegovim suradnicima i suputnicima svako dobro. Nisam političarka, nisam ni savjetnik, ali vjerujem da će novo vodstvo slušati svoje ljude, rješavati „sitnicu po sitnicu“, jer detalji čine život. Iskrenost, transparentnost i zajedničko djelovanje za bolje sviju nas.

Za kraj te molim da udijeliš koji savjet mladima Križevaca, posebno onima koji u sportu vide svoje buduće zanimanje. Što im želiš poručiti? Zahvaljujem ti na razgovoru.

Nekad sam mislila da ću cijeli život igrati nogomet i to je to. I nisam pogriješila, recimo (smiješak). Naravno, u međuvremenu sam završila fakultet i poklonila pažnju svom obrazovanju. Zapamtite „znanje je jedina stvar koju Vam nitko ne može oduzeti“. Ali bila sam, i još sam uvijek najsretniji čovjek na svijetu, zato što sam radila ono što me veselilo. Vrlo često ljudi kažu „ma nemaš od toga ništa, primi se posla“. Da, primi se posla, ali ne zaboravi nahraniti dušu onime što te pokreće. Sport je „strašna stvar“. Mene je naučio odnositi se s ljudima, ostati čovjek kad postane jako jako teško. Naučio me da se samo rad isplati, a kad se isplati postaneš veoma bogat.

I možda zvuči banalno, ali nikad ne odustati. U nekoj borbi kad padneš – ustani jer je to granica koju moraš preći da bi postao velik, na parketu zaboravi semafor i igraj svaku minutu kao da ti je posljednja koju ćeš ikad imati… jer to što proživljavaš kad se boriš i je život, na kraju krajeva!