Noćni trezor

Nepisan je, ali uvriježen običaj da se društvo, društvena zajednica – grad, regija, država istaknutim pripadnicima ljudskog roda za njihov doprinos općem dobru, bilo to u znanosti, kulturi, politici, oduži posthumnim postavljanjem spomen ploče na instituciji u kojoj je pojedinac djelovao, živio ili se rodio.

Rijetka je pak pojava u kojoj se to čini živim ljudima.

Križevački ogranak Matice hrvatske, ili bolje reći predsjednica ogranka, je sveprisutna, pretenciozna, samoživa “prosvjetiteljica”, prečesto sebi dovoljna osoba, i za naslov u novinama spremna na presedan, pa se požurila križevačkom znanstveniku, kemičaru, Dragi Grdeniću, živom, i koliko čujem, čilom devedesetosmogodišnjaku, postaviti “spomen ploču” na njegovoj rodnoj kući u Križevcima. Otkrivanju ploče uz par “vječnih i profesionalnih uzvanika”, nekoliko prolaznika i dokonih građana akademikove dobi, nije prisustvovao sam akademik. Nije rečeno je l’ na vijest o postavljanju spomenika starac pustio suzu radosnicu (ili pak suzu “prolaznicu”), ali zakleo bih se da je gospođa predsjednica ogranka MH, ganuta svojim činom, pustila koju suzu.

Podizanje spomen ploča živim ljudima, osim što je krajnje neobično i predstavlja raritet najšire gledajući, zapravo je vrlo riskantan čin. Život nas uči i piše strašne priče. Danas si mlad, već sutra star. Danas si zdrav, a sutra boluješ. Danas si vlast, a sutra protuha. Danas si akademik, a sutra pišeš ili činiš pizdarije svojstvene dobi u kojoj su zaborav, senilnost i demencija vrlo izvjesni i mogući. Jer, da, život je misterij, a svako sutra je neizvjesnost i nepoznanica. To je ljepota i prokletstvo življenja. Oni koji vjeruju rekli bi: “Sve je u rukama Božjim”.

Hipotetički gledano, imamo dvije mogućnosti: prvu i drugu.
Prva je da uvaženog akademika “Bog dugo poživi”, kako to zbori novi (sveprisutni i silno servilni) gradonačelnik, i da desetljećima na svoj rođendan, na svojoj spomen ploči polaže stručak cvijeća i održi kratak govor.
Druga je da Bog s našim akademikom ima drugačije planove i da ga zaboravi, pa da ga vrag jedne noći povede u trezor Erste banke tu u centru, a senilni akademik zaboravi na kvaki obrisati tragove prstiju. Trošak skidanja spomen ploče u tom slučaju ja bih ispostavio gospođi predsjednici ogranka Matice hrvatske u Križevcima.
Treća mogućnost, koja je najizvjesnija, je da (ne)navedena gospođa na svojoj rodnoj kući konačno postavi sebi spomen ploču i održi (ako je ikako moguće kratki) prigodni govor o SEBI. Obećavam da ću doći, prisustvovati toj svečanosti (ne)kulture i egoizma i pustiti suzu. Od smijeha.