Skok u dalj

Država je Hrvatska, županija je Koprivničko-križevačka. Grad se zove Križevci. Uža lokacija o kojoj (opet) pišem je Ratarska šuma – tisuću, dvije stotine i dvanaest koraka udaljena od centra grada, od oltara crkve Svete Ane. Šuma je puna šume, ali ima i biljnog i životinjskog svijeta. Ima srna, zečeva, vjeverica, pasa i puževa. Kuna nema. Ima i ptica, onih malih, ali i onih velikih, kao što su jastrebovi ili orlovi. Križevčani sve više odlaze u šume. Neki se vraćaju, neki ostanu duže. To me jako veseli jer stvari ponekad počinju baš u šumi… Neki vade korijenje, sirotinja skuplja suho granje da prezimi zimu, bolesnici sakupljaju ljekovite trave. Neke trava tamo već čeka. Plućni i ini bolesnici, astmatičari, dogmatičari i optimisti šumu nadomak grada zovu i “plućima grada”. U šumi trče hodači, hodaju trkači, šeću usnuli šetači, jašu oholi jahači. U tu šumu šoferi vode konobarice, tete u proljeće vode vrtićance, učiteljice prvaše, a ponavljači odlikašice.

Na zapadnom rubu šume donedavno je bio nekakav drveni most. Sada je oronuo kao što je oronuo “konstruktor” i izvođač radova na njemu. Most je bio polivalentan. Služio je kao ulaz u šumu i izlaz iz šume. Ujedno je služio i kao izlaz iz šume i ulaz u izoranu dolinu. Kad padaju kiše ispod (Savskog) mosta teče Sava. Zato se i grade mostovi. Ispod ovoga mosta ni za vrijeme monsunskih kiša voda ne teče. Već preko 20 godina. Vlasnik šume je kanal uzduž šume nasuo zemljom i kamenjem. Prekinuo je tok kruženja vode u prirodi (i društvu). Vlasnik Ratarske šume je Šumarija, križevačka ili koprivnička. Ne znam kako su ustrojeni, tko tu šumu sadi, a tko je pili. I tako, umjesto bistrog potoka, ispod Ratarske šume već desetljeće imamo baru. Dugačka je 437 koraka. Bara je deponij smeća, nafte, naftnih prerađevina, plastike, građevinskog materijala, dobro očuvane bijele tehnike i rostfraj posuđa. Ima nešto uščuvane obuće i odjeće. Za ljetnih mjeseci kanal je izvor smrada, leglo insekata, žaba, zmija.

Jedna gospođa, profesorica biologije po zanimanju, u slobodno vrijeme vjerna šetačica, kune mi se da je neki dan vidjela i dva mala aligatora (“alligator sinensis”)! Uvjeravam je da su to samo mutirali daždevnjaci, ali ona sumnja: “Je, a kad narastu?!” U Ratarsku šumu nemojte ni probati ući ako ne trenirate skok u dalj. Kad vam rekord bude 8,96 – zaletite se nizbrdicom od Ratarne i skočite u šumu. Imati ćete svjetski rekord i (siguran sam) od gradskog poglavarstva dobiti plaketu. Ponekad pijem kavu u istom lokalu u koji svraća i gospodin šumar. Triput sam ga upozorio, pitao za kanal uz Ratarsku šumu i most. Rekao je da mu pišem i dam na pismeno. Valjda slabo pamti, ali meni se baš i ne piše uzalud.

Da, vlasnici Hrvatskih šuma su šumari. Putove održavaju putari, ceste cestari, a šume šumari. Ovo zadnje (o šumarima) je oksimoron. Ako ne vjerujete zavirite u šumu iza Lipovčice, otiđite do Vratna lijevo od onog raskršća. Ili malo iza jezera Čabraji, ili pogledajte gore lijevo prema Garić brijegu… Tamo gdje šumari gaze trava ni šuma više ne (na)raste. Šumari inače žive od šuma. U Hrvatskim šumama rastu njihovi trupci. Oni ih ruše i (pre)prodaju. Šuma je naša, al’ trupci nisu. Trupci su njihovi. Trupci su skupi i šumari zato dobro žive. Da bi šumari dobro živjeli moraju trupce izvući iz šume. Eto, zato su šumari zatrpali kanal. Šumari moraju i dalje dobro živjeti. Hrvatska je šumovita pa su šumari zbrinuti do Sudnjega dana. Dok Jahve ne pošalje svoje šumare. Da pile i slažu drva. Za vatru. Onu veliku. Onu u kojoj ćemo svi gorjeti. Nadam se i šumari.

Šumari brinu o šumi tako da sruše sve živo i mrtvo na što naiđu. I ono zdravo i ono trulo. Sve ima svoju cijenu i uporabu na tržištu. Za grijanje, pilanama za daske, šibicarima za šibice, pesimistima za čačkalice. Šumarska vozila zagađuju šumu, razaraju šumske putove, upropaštavaju pejzaže i vidikovce, tjeraju divlje životinje, truju vodu i zatrpavaju izvore.

Govore (mnogi) da je od svih “mafija” u Hrvatskoj, ona “šumska” jedna od najjačih.
Mafijaši, potrošite koju tisuću i očistite kanal uz Ratarsku šumu i napravite drveni most! Ili čekajte Kineze i EU fondove. Za kanal od 437 koraka i most od 8 metara. Ili čekajte da vas, oni koji vole i koriste šume, potraže s toljagama. I ispostave vam račun. Za trupce.